Poslovni.hr slavi 20.rođendan
EN DE

Nacija razmaženih konformista

Autor: The New York Times
01. srpanj 2012. u 22:00
Podijeli članak —

U sljedećih će se nekoliko tjedana ovdje naveliko govoriti o “olimpijskom duhu”. Nisam siguran što to točno znači, no taj pojam utjelovljuje određen spoj hrabrosti, velikodušnosti i odlučnosti. On je sila koja pojedinca gura do granica tjelesne izdržljivosti, i to ne u ime pobjede već ljudskih stremljenja. Problem s tim pojmom jest što će se izvikivati u društvu koje očito nastoji učiniti sve da uguši taj duh.

već od 5 € mjesečno
Pretplatite se na Poslovni dnevnik
Pretplatite se na Poslovni Dnevnik putem svog Google računa, platite pretplatu sa Google Pay i čitajte u udobnosti svoga doma.
Pretplati se i uštedi

Velika Britanija, domaćin Olimpijskih igara koje počinju 27. srpnja, postala je glavna u “sigurnom upravljanju”, gdje se rizik, inicijativa, osobna odgovornost i iskustvo krajnosti gaze u ime potrebe da se svi sigurno isprate kroz opasnosti koje nam prijete izvan kućnog praga. Država u kojoj na svakom koraku piše “Mind the gap” ili “Pazi na razmak”, to jest prostor između vlaka i platforme u podzemnoj željeznici, postala je država sa sloganom “Pazi na zrak koji udišeš”. U jednome dijelu južnog Yorkshirea lani je obustavljena dostava pošte nakon što se poštar poskliznuo i ozlijedio rame. Državna se pošta ispričala uz napomenu da joj je “sigurnost i dobrobit zaposlenika na prvome mjestu”. Sigurnost ne bi trebala biti na prvome mjestu, barem ne nauštrb slobode, pustolovnog duha i nepoznatoga. Ako postoji sve više alata za kontroliranje naroda, to ne znači da bi ih vlasti trebale upotrijebiti, a i ako se nesreće događaju, to ne znači da bi trebalo živjeti kao da će se svakoga trenutka dogoditi. Djeca se trebaju upoznati s kukcima, otrovnim bršljanom, slijepim puteljcima i neobičnim zvukovima dok šumom hodaju noću – ne treba im hermetički zatvorena sigurnost. Neki dan sam razgovarao sa sestrom, koja u jednoj školi u Londonu predaje desetogodišnjacima. Deprimirao me njezin opis formulara za “procjenu rizika” koje mora ispuniti ako djecu igdje želi izvesti. Trebala bi, naime, sama proći očekivanom putanjom i provjeriti ima li gdje kakvih skela. Ako želi staviti obavijest o izletu, mora se najprije javiti domaru da odšarafi stakleni poklopac na oglasnoj ploči jer se papiri bez takve zaštite smatraju ozbiljnim rizikom od izbijanja požara. U posljednjih nekoliko godina djeca u brojnim britanskim školama moraju nositi zaštitne naočale kad se koriste određenim vrstama ljepila, ne smiju se igrati praznim kartonima za jaja zbog moguće zaraze salmonelom, moraju nositi kacige dok hodaju pod stablima divljeg kestena i ne smiju se natjecati u utrkama na tri noge jer su preopasne.

U sljedećih će se nekoliko tjedana ovdje naveliko govoriti o “olimpijskom duhu”. Nisam siguran što to točno znači, no taj pojam utjelovljuje određen spoj hrabrosti, velikodušnosti i odlučnosti. On je sila koja pojedinca gura do granica tjelesne izdržljivosti, i to ne u ime pobjede već ljudskih stremljenja. Problem s tim pojmom jest što će se izvikivati u društvu koje očito nastoji učiniti sve da uguši taj duh.

Velika Britanija, domaćin Olimpijskih igara koje počinju 27. srpnja, postala je glavna u “sigurnom upravljanju”, gdje se rizik, inicijativa, osobna odgovornost i iskustvo krajnosti gaze u ime potrebe da se svi sigurno isprate kroz opasnosti koje nam prijete izvan kućnog praga. Država u kojoj na svakom koraku piše “Mind the gap” ili “Pazi na razmak”, to jest prostor između vlaka i platforme u podzemnoj željeznici, postala je država sa sloganom “Pazi na zrak koji udišeš”. U jednome dijelu južnog Yorkshirea lani je obustavljena dostava pošte nakon što se poštar poskliznuo i ozlijedio rame. Državna se pošta ispričala uz napomenu da joj je “sigurnost i dobrobit zaposlenika na prvome mjestu”. Sigurnost ne bi trebala biti na prvome mjestu, barem ne nauštrb slobode, pustolovnog duha i nepoznatoga. Ako postoji sve više alata za kontroliranje naroda, to ne znači da bi ih vlasti trebale upotrijebiti, a i ako se nesreće događaju, to ne znači da bi trebalo živjeti kao da će se svakoga trenutka dogoditi. Djeca se trebaju upoznati s kukcima, otrovnim bršljanom, slijepim puteljcima i neobičnim zvukovima dok šumom hodaju noću – ne treba im hermetički zatvorena sigurnost. Neki dan sam razgovarao sa sestrom, koja u jednoj školi u Londonu predaje desetogodišnjacima. Deprimirao me njezin opis formulara za “procjenu rizika” koje mora ispuniti ako djecu igdje želi izvesti. Trebala bi, naime, sama proći očekivanom putanjom i provjeriti ima li gdje kakvih skela. Ako želi staviti obavijest o izletu, mora se najprije javiti domaru da odšarafi stakleni poklopac na oglasnoj ploči jer se papiri bez takve zaštite smatraju ozbiljnim rizikom od izbijanja požara. U posljednjih nekoliko godina djeca u brojnim britanskim školama moraju nositi zaštitne naočale kad se koriste određenim vrstama ljepila, ne smiju se igrati praznim kartonima za jaja zbog moguće zaraze salmonelom, moraju nositi kacige dok hodaju pod stablima divljeg kestena i ne smiju se natjecati u utrkama na tri noge jer su preopasne.

Jednim je vrlo skupim istraživanjem utvrđeno da nije sigurno djecu voditi na kuglanje jer bi mogla otklizati niz stazu i zabiti se u mehanizam za skupljanje čunjeva. Dakako, ni Europska unija ne zaostaje za Velikom Britanijom. Lani je iznesen prijedlog da se frizerkama na radnom mjestu zabrani nošenje cipela s visokom potpeticom (jer je to preopasno) te nošenje nakita (jer nije higijenski). Dajte, molim vas. Ravnoteža između osobne slobode i odgovornosti te vladina nadzora u proteklih se deset godina na Zapadu u potpunosti iskrivila. Ponekad se zazivaju sigurnosne mjere koje su bile nužne nakon napada 11. rujna, ponekad se poziva na zdravlje, a uvijek se poziva na sigurnost. Rezultat toga jest manjak inicijative. Želja za nadziranjem tuđih života često je neizdrživa. Newyorški gradonačelnik želi ograničiti prodaju slatkih i gaziranih napitaka u New Yorku, a nije u pravu. Ako ljudi to žele piti, imaju na to pravo. Više ne odgajamo nositelje olimpijskog duha, već razmažene konformiste koji u svemu vide opasnost. Nedavno su me zamolili da održim govor diplomcima Američkog fakulteta u Londonu. Između ostaloga, rekao sam im: “Pustite da vam čežnje dišu. Promatrajte sa strpljenjem. Slušajte u tišini. Pogledajte iza ugla. Vjerujte trncima intuicije. Odbacite Nexis i izađite u prirodu. Osluškujte žamor svemira. Udovoljite svojoj mašti. Slijedite kompas svojeg srca, tog strašnog razarača uvriježenih stavova, i pođite u nepoznato.” Danas, uoči početka Olimpijskih igara, kultura “sigurnog upravljanja” znatno je opasnija za sve nas od prijetnji protiv kojih se taj grozni pojam stalno bori.

Roger Cohen

Komentare šaljite na intelligence@nytimes.com

Autor: The New York Times
01. srpanj 2012. u 22:00
Podijeli članak —
Komentirajte prvi

Moglo bi vas Zanimati

New Report

Close