Pokret “Okupirajmo Wall Street” sve se više širi. Započeo je prošloga mjeseca u južnom Manhattanu, a do prošlog se vikenda upućuje i na činjenicu kako, koliko god novi mediji bili važni u širenju prosvjeda, ništa ne može zamijeniti izlazak naroda na ulice.Nekako podcjenjujemo političku moć lokacija, no trg Tahrir i park Zuccotti, koji je do 17. rujna bio nepoznat gradski trg kraj bivših Blizanaca i dvije ulice dalje od križanja Wall Streeta i ulice Broadway, pokazali su nam da nije tako.

Park Zuccotti nekoliko je stotina ljudi u kabanicama i vrećama za spavanje stavilo na svoju kartu. Državno sveučilište Kent, trg Tiananmen, Berlinski zid – određena nam mjesta, građevine i arhitekturna dostignuća zapisuju uspomene i političku energiju. Politika nam muči savjest, no različita mjesta bude nam maštu.Prijavljujemo se na Facebook i Twitter, ali pohodimo Antietam, Auschwitz i Akropolu kako bismo promatrali kamen iz Periklova doba. S obzirom na to da sam posljednjih nekoliko godina živio u Europi, često sam po parkovima i trgovima u Barceloni, Madridu, Ateni, Milanu, Parizu i Rimu viđao šatore prepune prosvjednika. Javni prosvjedi i okupljanja dio su europskih društvenih okvira. Možda je Amerika različita po tome što smo odavno opsjednuti automobilima, neovisnošću, skonošću izolaciji ili što smo više spremni promatrati nego sudjelovati.U Europi narod prosvjeduje zbog radnih mjesta, vladinih mjera štednje i duga, a u parku Zuccotti cilj je samo utaborivanje prosvjednika. U svojem djelu “Politika” Aristotel kaže da se granice idealnog polisa šire koliko i glas vjesnika. Smatrao je kako je ljudski glas izravno povezan s društvenim poretkom. Za održavanje zdravlja. građanstva bitna je komunikacija licem u lice. Kad je policija u parku Zuccotti zabranila megafone, prisilila je prosvjednike da smisle drukčije rješenje. Dogovorili su se da će se masom riječ po riječ prenositi što je netko rekao, prisiljavajući ih gotovo da govore u isti glas, što je bolno sporo. “Ali bolno je spora i demokracija”, kaže Jay Gaussoin (46), nezaposleni glumac i stolar. “Toliko smo dekoncentrirani ovih dana da smo svi posve rastrzani. Treba nam arhitektura svijesti”, izrazio se Gaussoin spretno. Park Zuccotti pretvorio se u svojevrstan minijaturni polis. Možda najvažniji podtekst priče jest činjenica da se radi o privatnom parku. Zbog stare rupe u pravilniku o gradskim zonama pravila nalažu da taj park, za razliku od javnih parkova u vlasništvu grada, mora stalno biti otvoren.

To je skrenulo pozornost na bankrot koječega što se u Sjedinjenim Američkim Državama smatralo javnim prostorom. Većina javnih prostora simboličan je čin onih koji grade sve veće građevine. Ta “javna” mjesta nisu zapravo javna, već su pod vlašću zemljoposjednika. U parku Zuccotti vrijede pravila vlasnika, koja brane nepromočive cerade, vreće za spavanje i pohranu osobnih predmeta. Cijela je situacija dokaz do koje smo mjere dopustili da se drevni građanski ideal javnog prostora pretvori u komercijalno zamazivanje očiju. “Došli smo jer želimo osjetiti kao da pripadamo većoj zajednici”, kaže Brian Pickett (33), profesor kazališne umjetnosti i govorništva na Gradskom sveučilištu u New Yorku. “Važno je doživjeti ovo u kontekstu današnjeg otuđenja. Na Facebooku smo sami, no ovi ljudi ovdje nisu sami.” Uslijed toga prosvjednici se otkrivaju jedni drugima, a taj su fenomen opisali Egipćani s trga Tahrir. Park je doslovce javno tlo i jasno je da su oni koji prosvjeduju protiv Wall Streeta među istomišljenicima okupljenima na jednom mjestu pronašli jedinstvo.

Postupak vladavine koji su odabrali ključna je poruka prosvjeda. Na ovaj način dobivamo obrise grada, kao što sam već rekao. Prosvjednici su postavili kuhinjicu za posluživanje hrane, imaju odjeljak za pravne informacije, sanitarni čvor, knjižnicu, liječničku pomoć, medijski centar, a čak i trgovinu namirnicama u kojoj je sve besplatno. Dvadesetjednogodišnja Sofie Theriault, djevojka tihog glasa koja u Vermontu vodi farmu organskih proizvoda, u parku radi kao volonterka. “Svake se večeri sastajemo kako bismo razgovarali o održavanju čistoće i reda u parku, kako bismo ga očuvali emocionalno i fizički sigurnim za sve. Dogovor gradi zajednicu”, kaže. Dvadesettrogodišnji tehničar Patrick Metzger kaže: “Vidite koliko smo pomiješani. Ima studenata i starijih ljudi, roditelja s djecom, građevinara koji su na stanci za ručak i nezaposlenih bankara s Wall Streeta.” Metzger je lijepo rekao – raznolikost prosvjedničkog tijela ključan je element otpornosti prosvjeda. Okupacija virtualnog svijeta također podupire pokret “Okupirajmo Wall Street”, a jedno bez drugog ne bi bilo tako učinkovito. No arhitektura svijesti ipak se gradi na tlu.

Michael Kimmelman