EN DE

Moć ismijavanja

Autor: The New York Times
25. travanj 2011. u 22:00
Podijeli članak —

Najsočnije priče vezane uz ustanke na Bliskom istoku nisu one o Gadafijevoj ukrajinskoj medicinskoj sestri bujnih oblina ili vrećama s novcem, već one o nenasilnoj strategiji revolucije koju su osmislili srbijanski studenti te jedan osamdesetogodišnji znanstvenik iz Sjedinjenih Američkih Država, a koja je na kraju dokrajčila diktatore u Egiptu, Tunisu, Bahreinu i mnogim drugim zemljama.

već od 5 € mjesečno
Pretplatite se na Poslovni dnevnik
Pretplatite se na Poslovni Dnevnik putem svog Google računa, platite pretplatu sa Google Pay i čitajte u udobnosti svoga doma.
Pretplati se i uštedi

Plan “ustanka u boci” razvio je srbijanski omladinski pokret Otpor radi svrgavanja Slobodana Miloševića s vlasti 2000. godine. Članovi Otpora shvatili su da se protiv diktatora ne mogu uspješno boriti bombama ili angažiranim govorima, već ismijavanjem. Aktivisti Otpora jednom su tako zalijepili Miloševićevu sliku na bačvu te je gurnuli niz cestu i ljude pozivali da je izudaraju štapom. Otporovoj strategiji priklonio bi se i Gene Sharp, ostarjeli američki akademik, kojeg u domovini slabo poznaju, no diktatorima u drugim državama njegovo ime tjera strah u kosti. Njegov je vodič za svrgavanja diktatora s vlasti preveden na 34 jezika, a prošle su ga godine uvelike čitali i Egipćani na arapskome. Nakon što su članovi Otpora svrgnuli Miloševića s vlasti, počeli su održavati seminare za borce za demokraciju iz drugih dijelova svijeta pa i mnoge s Bliskog istoka. “Petnaestak nas otišlo je iz Egipta u Srbiju”, nedavno mi je rekao Mohammed Adel, jedan od vođa zadivljujućeg egipatskog pokreta 6. travnja, koji je Mubaraka otjerao s vlasti. “Metode koje smo naučiti od Srba upotrijebili smo u Kairu.” Najvažnija je lekcija, kaže, bila ona o moći nenasilja: “Ako vas netko tuče, nemojte ga napasti. Nemojte mu odgovoriti nasiljem. Jednostavno ih slikajte i stavljajte njihove fotografije na internet.” Takvi pokreti u koje se uključuje čitav narod ne služe samo tjeranju diktatora s vlasti. Pokreti mladih koji mijenjaju kulturne norme od samih temelja vrlo su korisni i u borbi protiv siromaštva te društvenih anomalija kao što je kriminal. Tina Rosenberg, spisateljica koja piše za rubriku mišljenja na stranici nytimes.com, u svojoj knjizi “Join the Club” (Pridruži se i ti klubu) daje sjajan uvid u inicijative koje su dovele do korjenitih društvenih promjena.

Najsočnije priče vezane uz ustanke na Bliskom istoku nisu one o Gadafijevoj ukrajinskoj medicinskoj sestri bujnih oblina ili vrećama s novcem, već one o nenasilnoj strategiji revolucije koju su osmislili srbijanski studenti te jedan osamdesetogodišnji znanstvenik iz Sjedinjenih Američkih Država, a koja je na kraju dokrajčila diktatore u Egiptu, Tunisu, Bahreinu i mnogim drugim zemljama.

Plan “ustanka u boci” razvio je srbijanski omladinski pokret Otpor radi svrgavanja Slobodana Miloševića s vlasti 2000. godine. Članovi Otpora shvatili su da se protiv diktatora ne mogu uspješno boriti bombama ili angažiranim govorima, već ismijavanjem. Aktivisti Otpora jednom su tako zalijepili Miloševićevu sliku na bačvu te je gurnuli niz cestu i ljude pozivali da je izudaraju štapom. Otporovoj strategiji priklonio bi se i Gene Sharp, ostarjeli američki akademik, kojeg u domovini slabo poznaju, no diktatorima u drugim državama njegovo ime tjera strah u kosti. Njegov je vodič za svrgavanja diktatora s vlasti preveden na 34 jezika, a prošle su ga godine uvelike čitali i Egipćani na arapskome. Nakon što su članovi Otpora svrgnuli Miloševića s vlasti, počeli su održavati seminare za borce za demokraciju iz drugih dijelova svijeta pa i mnoge s Bliskog istoka. “Petnaestak nas otišlo je iz Egipta u Srbiju”, nedavno mi je rekao Mohammed Adel, jedan od vođa zadivljujućeg egipatskog pokreta 6. travnja, koji je Mubaraka otjerao s vlasti. “Metode koje smo naučiti od Srba upotrijebili smo u Kairu.” Najvažnija je lekcija, kaže, bila ona o moći nenasilja: “Ako vas netko tuče, nemojte ga napasti. Nemojte mu odgovoriti nasiljem. Jednostavno ih slikajte i stavljajte njihove fotografije na internet.” Takvi pokreti u koje se uključuje čitav narod ne služe samo tjeranju diktatora s vlasti. Pokreti mladih koji mijenjaju kulturne norme od samih temelja vrlo su korisni i u borbi protiv siromaštva te društvenih anomalija kao što je kriminal. Tina Rosenberg, spisateljica koja piše za rubriku mišljenja na stranici nytimes.com, u svojoj knjizi “Join the Club” (Pridruži se i ti klubu) daje sjajan uvid u inicijative koje su dovele do korjenitih društvenih promjena.

Meni je najdraži primjer onaj koji se tiče pušenja među tinejdžerima. Naime, od sedamdesetih do kraja devedesetih godina prošlog stoljeća nije bilo učinkovite metode da se tinejdžere odvrati od pušenja. Televizijske su reklame naglašavale da pušenje ubija i da od njega žute zubi, no tinejdžeri su i dalje mislili da su nedodirljivi. Usto, kad su se odrasli ujedinili u borbi protiv pušenja među tinejdžerima, kašljanje od dima cigareta bilo je najbolji oblik buntovništva. Onda su krajem devedesetih neki frustrirani antipušači pokušali tinejdžerima dokazati da proizvođači cigareta zapravo njima manipuliraju te da ih nastoje zavesti u ovisnost. Tinejdžeri su tada, počevši na Floridi, osmislili niz duhovitih i ubojitih reklama u obliku lažnih poziva. U jednoj reklami dvoje tinejdžera zove oglašivačku agenciju koja reklamira cigarete jer im žele uručiti nagradu za ubijanje velikog broja tinejdžera te uspiju u potpunosti zbuniti zaposlenike agencije. U drugoj reklami, koja se prikazivala u više država, jedan mladić zove tvrtku koja proizvodi cigarete i kaže da radi kao šetač pasa te im iznosi svoj poslovni prijedlog. Naime, želi im prodati pseći urin jer “je pseća pišalina puna ureje, a to je jedna od kemikalija u cigaretama”, pojašnjava im. “Mislim da nikad u povijesti javnog zdravstva nismo doživjeli medijsku kampanju koja se temelji na lažnim pozivima”, kaže Tina Rosenberg, no pothvat je upalio. Kampanja mladih proširila se i na druge savezne države i niti jednom riječju nije rečeno da ne treba pušiti. Klinci su se zapravo pobunili protiv duhana, a ne protiv uporabe duhana.

Uslijed toga, Florida je u posljednjih dvadeset godina doživjela značajno smanjenje stope pušenja među srednjoškolskom populacijom, a u samo deset godina smanjila se za više od polovice. Timski pristup promjenama kulture nije nova stvar. Na tome su izgrađeni brojni programi: Anonimni alkoholičari, grupe za mršavljenje, inicijative za mikrofinanciranje i mnoge druge kojima je cilj stati na kraj siromaštvu, kriminalu i nasilju između pripadnika bandi. Tina Rosenberg kaže da je u razdoblju od dvije godine u jednom sirotinjskom naselju u okolici Washingtona u okršajima bandi poginulo 53 ljudi. Onda se jedna skupina bivših robijaša i ovisnika aktivnije uključila u život zajednice te počela raditi s bandama. Bivšim su robijašima na ulici više vjerovali nego policiji i socijalnim radnicima, a radom s mladima uspjeli su ih u potpunosti odvratiti od bandi. Otad nije došlo do niti jednog ubojstva povezanog s bandama, a prošlo je već 13 godina. Drugi je primjer izniman uspjeh kampanje za poboljšanje rezultata iz diferencijalnog računa među studentima Afroamerikancima. Inicijativa je započela na Sveučilištu u Kaliforniji u Berkeleyu jer su ondje studenti Afroamerikanci u prosjeku dobivali dvojke pa su njih i studente iz latinoameričkih zemalja podijelili u manje grupe kako bi im kolege mogli pomoći. Prema nekim kriterijima iz nedavnih mjerenja danas ti studenti imaju bolje rezultate od bijelaca. Čini se da ponekad najbolje društvene promjene isprovocira skupina bezobzirnih studenata.

Nicholas D. Kristof

Autor: The New York Times
25. travanj 2011. u 22:00
Podijeli članak —
Komentirajte prvi

Moglo bi vas Zanimati

New Report

Close