S tek 960 stanovnika i nekolicinom cesta ovo seoce u južnoj Siciliji očito nema većih problema s prometom, no svejedno ima jednu stalno zaposlenu prometnu policajku, koja ima čak osam pomoćnika. Pomoćnici za 20 sati rada tjedno zarade popriličnu svotu od 800 eura, a osim njih još 56 stanovnika Comitinija zaposleno je u gradskoj upravi, do čega je došlo zbog sustava kupovanja glasova otvaranjem radnih mjesta koji je zadro u talijansku politiku na svim razinama.

“Takva radna mjesta ovaj gradić održavaju na životu”, rekla je Caterina Valenti (41), dok je neki dan s dvoje kolega za vrijeme radnog vremena sjedila na kavi. “Eto, mi sjedimo u kafiću i tako potičemo gospodarstvo.” No ono što spašava gospodarsku situaciju u Comitiniju guši Italiju i druga europska gospodarstva u krizi. Zbog javne se potrošnje talijanski javni dug popeo na 120 posto bruto domaćeg proizvoda, što je najveći postotak unutar eurozone nakon Grčke. Donji je dom talijanskog parlamenta 14. rujna odobrio paket sanacije vrijedan 74 milijarde eura, a cilj je do 2013. godine u potpunosti ukloniti proračunski deficit Italije. Međutim, analitičari sumnjaju da će se ovim mjerama, koje uglavnom uključuju povećanje poreza i smanjenja sredstava lokalnoj vlasti, išta uštedjeti. Nigdje se ne spominju mjere za smanjenje plaća i broj zaposlenih u javnom sektoru, gdje čak 80 posto njih doživotno prima plaću. “Sumnjam da će ovo biti dovoljno”, komentira mjere štednje Stefano Micossi, ekonomist i direktor tvrtke za istraživanje tržišta Assonime. “Mehanizmi koji su doveli do takve potrošnje nisu se promijenili.” Najočitiji je problem, kaže, javni sektor. “Javna je administracija neučinkovita i korumpirana, no korupcija potječe od političara, a oni se ne žele promijeniti.” Italija se bori s javnim dugom koji se nagomilao za vladavine Kršćansko-demokratske vlade, koja je državi pomogla da se izdigne iz teškog siromaštva nakon Drugog svjetskog rata.

Kršćanski demokrati milijune su građana doveli na državne jasle putem sustava kupovanja glasova otvaranjem novih radnih mjesta, koji se, prema riječima mnogih, održao i za vlasti premijera Silvija Berlusconija. Taj je sustav funkcionirao dok se gospodarstvo širilo, no trenutno prijeti solventnosti Italije. Prema podacima Ministarstva javne administracije i inovacije, 2009. godine od ukupno 23 milijuna zaposlenih Talijana u državnoj je službi bilo zaposleno njih oko 3,5 milijuna. Za Berlusconijeve je vladavine vladina potrošnja 2010. godine porasla na preko bilijun dolara, a 2000. godine zabilježene su 753 milijarde dolara. Analitičari dio porasta pripisuju uvođenju eura 2001. godine te rastu izdataka za mirovine, no kažu i da je dio akumulirao i sam Berlusconi putem raznih dogovora s moćnim političarima. Italija je do ujedinjenja prije 150 godina bila satkana od zaraćenih regija, a osobne su mreže i danas često moćnije od institucija.

“Čak se i danas ljudi vode mišlju – shvaćam državu ako daje beneficije meni, mojoj obitelji i mojoj tvrtki”, kaže Luigi Musella, autor knjige “Klijentelizam”, u kojoj piše o talijanskoj politici razmjene. “Znam da je u gradiću od 1000 stanovnika 60 zaposlenih u gradskoj upravi mnogo”, kaže Nino Contino, gradonačelnih Comitinija od 2002. godine. “No da im nisam dao posao, otišli bi u Ameriku, što znači da bi 60 ljudi sa svojih 60 obitelji posao potražilo drugdje.” Neki su stanovnici zabrinuti da će zbog mjera štednje presušiti sredstva namijenjena za plaće zaposlenika u lokalnoj upravi, ali Contino se ne brine. “Kod nas vlada kultura zadržavanja radnih mjesta”, kaže. “Politička je volja ovdje relativna.” Stanovnici su se počeli okupljati na glavnom trgu radi vjenčanja jednog gradskog vijećnika. Automobili su bili parkirani ispod znaka “zabranjeno parkiranje”, a vozači su sjeli na kavu u obližnjem kafiću. Ondje je bila i prometna policajka Caterina Valenti, a njezini kolege nisu htjeli pisati kazne za parkiranje. “Ne volimo davati kazne”, kaže. “Ovo je mali grad i svi se poznajemo.”

Rachel Donadio; Gaia Pianigiani doprinjela izvještaju iz Rima