Znanost nam pomaže da otkrijemo ono što nismo znali i ono što smo mislili da znamo, ali zapravo nismo znali. Nešto što se godinama činilo kao potpuno razvidna činjenica, kao naprimjer to da je Zemlja ravna, može se razotkriti kao mit.

Ono što obično lako pre vidimo jest činjenica da ni znanost ponekad ne zna ono što misli da zna. Mit oblikovan u teorijsko umovanje žbuka je na koju se polažu cigle znanstvenog otkrića. Mogli bismo reći da crna tvar povezuje svijet znanstvene spoznaje. A crna je tvar, dakako, još jedan primjer znanstvenog “mita”. Iako njezino postojanje nije potvrđeno, uglavnom je prihvaćena kao činjenica. No, jedan mit opstaje toliko dugo i dobro zamaskiran u činjenicu da nikome ne bi palo na pamet da ga preispita, a to je gravitacija. Tko bi mislio da postoje ikakve sumnje u to kad se u gravitaciju tako uvjeriti na način jednostavno uzmemo jabuku i ispustimo je iz ruku? No, Times je već pisao o uvaženom nizozemskom fizičaru koji tvrdi da je gravitacija varka. “Gravitacija ne postoji”, izjavio je tada Erik Verlinde. Naravno, nema sumnje u to da predmeti na Zemlji padaju i ubrzavaju se tijekom pada. Međutim, sila koja je nazvana gravitacijom nije nužno najbolje objašnjenje te pojave. Objašnjenje doktora Velindea teško razumiju i kolege fizičari. No, nije on prvi koji je posumnjao u Newtonovu vjerodostojnost: problem gravitacije pokušali su riješiti i Stephen Hawking i Einstein. Manje su iznenađujući napadi na teoriju evolucije. Osim na čajankama salonskih intelektualaca, Darwinova ideja uglavnom se smatra potkrijepljenom u svakome pogledu. Jedna od najzanimljivijih manifestacija drugih teorija jest to što pojedine vrste na čudesan način uspijevaju imitirati oblik i boju drugih vrsta. Times je već pisao o zapanjujućim primjerima takve pojave među gusjenicama i kukuljicama u Kostarici.

Međutim, ova čarobna mimikrija ne odgovara baš ideji da se radi, prema Darwinovim postavakama, o posljedici dugotrajnih nizova minimalnih nasumičnih mutacija koje su jednostavno pripomogle u razmnožavanju. Stvarni okidač i mehanizam koji leži iza takve pojave i dalje je nešto što znanost misli da poznaje, ali zapravo ne zna. Znanost ne priznaje da pojedina pojava može biti zbunjujuća. Tko bi mislio da znanstvenici nisu znali kako ptice sele, kako prevaljuju tolike udaljenosti i koliko često moraju stati? U Timesu se pisalo se o znanstvenom projektu je pomoću tehnologije praćenja ustvrđeno da mnoge ptice, baš kao i ljudi, vole letjeti bez stajanja. Znanstvenici su, naravno, pozitivisti. Ne vole privlačiti pozor nost na “negativan aspekt”, a to je svakako, veličina rupa u njihovu znanju. Uslijed toga, mi živimo u uvjerenju da znanost rasvjetljuje naš put bolje nego što to stvarno čini. Možda je vrijeme da neki znanstveno neuki Carl Sagan objavi knjigu o milijardama stvari o kojima znanost začudo još ništa ne. Taj bi projekt završio onime što ni znanstvenici možda nikada neće saznati zašto postoji nešto – zašto postoji nešto, a ne ništa i, naravno, koja je svrha toga.

Komentare šaljite na nytweekly@ nytimes.com

Carlos Cunha