Deseada Parejo, biologinja Istraživačke postaje sušnih područja u španjolskoj Almeríji, proučavala je obiteljsku dinamiku u ponašanju zlatovrana, šarenih ptica sličnih šojkama. Kad je uzela jednu tek izleženu pticu da projeri koliko je teška, iznenadila ju je reakcija. Ptičica je, naime, povratila otprilike pola čajne žličice ljepljive narančaste tekućine. Parejo je istu reakciju primijetila i kod drugih ptića. “Radila sam s mnogim vrstama ptica”, kaže, “ali nikad nisam doživjela ništa slično tom povraćanju.” Tekućina je imala osobit, prodoran miris. “U početku je mirisala na sok od naranče”, kaže, “a kasnije na kukce, na plijen koji im roditelji donose”.

U časopisu Biology Letters Parejo i njezini kolege objavili su istraživanje tog mirisa, koji su nazvali “mirisom straha”. Iako taj refleks vjerojatno služi kao mehanizam obrane od zmija i glodavaca, znanstvenike je zanimalo mogu li roditelji prepoznati taj alarm i kako na njega reagiraju. Pokazalo se da ga prepoznaju, ali da nisu priskakali ptićima u pomoć. To otkriće potvrđuje sve više dokaza da mnoge životinje mogu namirisati strah drugih životinja. Dugo se smatralo da se ptice i ljudi u procjeni prijetnje oslanjaju na vid i sluh, no nedavna su istraživanja pokazala da ptice imaju njuha za strah, da na ljude itekako utječu mirisi te da na ljude i ptice podjednako utječe miris očaja. Biolozi već odavno znaju da pojedinci u nevolji otpuštaju kemijske spojeve koji u primatelja izazivaju slične reakcije straha i nervoze. Mravi koji se uznemire proizvode feromone straha kojim pozivaju na obranu kolonije. Kad se iznad štakora koji u kavezu prima elektrošok pusti val zraka, glodavci koji se nalaze niz taj val zraka reagirat će kao da su i sami primili šok. Karl von Frisch, austrijski znanstvenik, tridesetih godina prošlog stoljeća otkrio je da ozlijeđeni klen otpušta tvar koju je nazvao “Schreckstoff” (supstanca straha), zbog koje bi se obližnji klenovi razbježali. Ove su godine znanstvenici konačno uspjeli izolirati tu aktivnu tvar, a riječ je o šećeru kondroitinu.

Ozlijeđene biljke također odašilju signale koji se mogu shvatiti kao dokaz o kriznom stanju. Nedavno je otkriveno da i ptice imaju moćan njuh. Na primjer, ptica kivi ima nosnice na vrhu kljuna te, u odnosu na veličinu mozga, jedan od najvećih centara za njuh. “Njorke koje proučavam mirišu na mandarine tijekom sezone parenja”, kaže Julie Hagelin, viša znanstvenica s Instituta za biologiju Arktika pri Sveučilištu u Aljasci, “te se uglavnom njuše na području vrata”. Od mirisa mačjeg izmeta neke će ptice pjevice pobjeći, a pilići reagiraju na miris izmeta uplašenih pilića, no samo ako se hrane kukcima i zelenim biljkama. Parejo kaže da zlatovrane svoje ptiće hrane toksičnim plijenom, poput stonoga i pauka, te smatra da uplašeni ptići povraćenom tekućinom potencijalnim grabežljivcima poručuju da su “naoružani kemikalijama”. Znanstvenici su nedavno proveli istraživanja u kojemu su tu narančastu tekućinu ili esenciju limuna nanijeli na unutarnji rub gnijezda. Pokazalo se da je roditeljima trebalo znatno dulje vremena da se vrate u gnijezdo te da su u prisutnosti mirisa povraćene tekućine znatno rjeđe hranili svoje mlade. “Bolje je ostati živ i razmnožiti se sljedeće godine nego stradati kad i podmladak”, kaže Parejo. I ljudi mogu namirisati strah. U časopisu Neuroendocrinology Letters Karl Grammer sa Sveučilišta u Beču i njegovi kolege objavili su članak o ispitanicima koji su mirisali maramice s pazuha žena koje su gledale dokumentarac o željeznici ili horor film. Kasnije su miris onih koje su gledale hororac opisali kao “znatno intenzivniji i neugodniji” te istaknuli da ih podsjeća na “agresiju”. Znanstvenici i dalje ne znaju što je ljudska verzija “Schreckstoffa”.

Natalie Angier