Prije par večeri nad mojom londonskom četvrti preletio je helikopter, glasna ptica u kasnim noćnim satima, pa sam pomislio da je zacijelo riječ o nekakvoj vježbi za Olimpijske igre, na kojima se ovih dana sigurnost doima kao najpopularniji sport. Novine se neprestano pitaju – što bi sve moglo poći po zlu? Ti strahovi sasvim su shvatljivi. Bilo je ovo neobično ljeto. Najkišniji lipanj u posljednjih nekoliko desetljeća, nakon kojega je uslijedio kišoviti srpanj. Europska financijska kriza ustrajna je poput kiše. Cameronova vlada posrće od proračunskog sramoćenja do poniženja vezanih uz telefonsko prisluškivanje.

Čak ni pobjeda Britanca na utrci Tour de France, neoprostiva anglosaksonska invazija u samo svetište francuskog sporta, nije uspjela podići raspoloženje nacije. London je grad novca, mjesto na kojemu se bogataši iz Rusije, Kine i ostalih dijelova svijeta priklanjaju vladavini prava, pa možda i nije toliko iznenađenje što u ovim vremenima teškima po novac gradom vladaju tako sumorni osjećaji. London je također otok razmjernog prosperiteta u zemlji u kojoj raste broj nezaposlenih i siromašnih. Gledajući iz drugih dijelova Britanije, Olimpijada se doima poput nedolične rastrošnosti. Osobito u vidu činjenice da je za sigurnost zadužena privatna tvrtka G4S koja uoči samim Olimpijskih igara objavljuje kako nije uspjela osigurati obećanih 10.400 obučenih zaštitara, vjerojatno ne zato što joj je nedostajalo mladih ljudi koji traže posao, pa na brzinu pokušava zaposliti čuvare čija se obuka kao “operatora” rendgenskih uređaja u zračnim lukama doima pomalo sumnjivo. Prema jednom članku iz The Guardiana, G4S tako očajnički treba radnike da im daje i po nekoliko prilika da uspješno riješe ispit. Ne želim podcjenjivati niti zanemariti nesposobnost ove tvrtke, ali mislim da svjedočimo nečemu što psiholozi nazivaju “transferom”. Britanci i Zapadnjaci općenito su nezadovoljni vlastitim životima, pa su odlučili biti nezadovoljni i u vezi Olimpijskih igara.

Pravi problemi su kako prehraniti obitelj, pronaći posao, otplatiti ratu hipoteke, bijes mladih, alkoholizam i droga, pa pretpostavljam kako na neki vlastiti način sve to zajedno doista tvori jednu eksplozivnu napravu, iako ne one vrste kakvu nalazimo na ulicama Bagdada ili Damaska. Osim toga, rasprave o debaklu na velikim događajima već su postale ritual. Vjerujem da će i u Londonu sve proći u najboljem redu. Konačno je svanulo sunce. Nedavno sam naišao na Borisa Johnsona, londonskog gradonačelnika neurednog izgleda, a on je obećao kako će to biti veličanstven događaj, radostan i pomalo bestidan poput njega samog. Mark Cavendish poći će stopama Bradleyja Wigginsa (naravno, Le Figaro ga je preimenovao u “Wiggingsa”) te nam nakon pobjede na Tour de Franceu osigurati zlato na olimpijskoj biciklističkoj utrci, a Usain Bolt, eksplozivni trkač s Jamajke, ostat će vjeran svojem imenu (bolt=eng. munja). Ono što dolazi poslije je druga stvar. Za razliku od Grčke 2004., ove Olimpijske igre održavaju se u vremenu kraha velikih iluzija začetih na temelju dugovanja, a pojam rizika nije nimalo oslabio, dapače, pretvorio se u opsesiju. G4S ne odstupa od toga. Ta tvrtka primjer je kulture prema načelu “uzmi novac, kasnije ćeš se brinuti”. Čak i ako Britanija bude sretna tijekom sljedećih mjesec dana i pokaže se, kao što očekujem, da su zanovijetala bila u krivu, ona nije sretna zemlja.

Roger Cohen

Komentare šaljite na intelligence@nytimes.com