James Andrews, poznati ortoped i stručnjak za sportsku medicinu iz Gulf Breeza na Floridi, želio je testirati pretpostavku kako snimke magnetskom rezonancijom, kojima se podvrgavaju mnogi ozlijeđeni profesionalni i rekreativni sportaši, mogu dovesti do pogrešnih zaključaka pa je tako snimio ramena 31 potpuno zdravog profesionalnog košarkaša. Košarkaši nisu bili ozlijeđeni i nisu osjećali nikakvu bol, no snimke su uputile na abnormalan razvoj ramene hrskavice kod 90 posto njih te anomalije tetive okretača kod 87 posto njih. “Ako želite izliku da operirate rame košarkaša, samo ga pošaljite na magnetsku rezonanciju”, kaže Andrews.

On i drugi stručnjaci za sportsku medicinu zalažu se protiv pretjerane uporabe magnetske rezonancije. Iako je snimanje magnetskom rezonacijom neprocjenjivo u otkrivanju tumora ili točnijoj dijagnozi s obzirom na povijest bolesti pacijenta, na njima liječnici koji imaju vlastiti uređaj itekako mogu zaraditi. Usto, pacijenti koji se obrate specijalistu sportske medicine najčešće i očekuju da im je snimka potrebna, no snimke se vrlo lako mogu pogrešno tumačiti i dovesti do pogrešne dijagnoze, a time i do nepotrebnog, pa čak i štetnog liječenja. Tako će, naprimjer, prema riječima Brucea Sangeorzana, profesora i pročelnika Odsjeka ortopedske i sportske medicine na Sveučilištu u Washingtonu, ako zdrava i neozlijeđena osoba ode trčati, snimka nakon trčanja pokazati kako u koljenoj kosti ima tekućine, što je potpuno nevažno. No u ozlijeđene osobe tekućina može uputiti na preopterećenost ili ozlijedu kosti.“Magnetska rezonancija potpuno je drukčija od bilo koje metode snimanja”, kaže Sangeorzan. “Radi se o vrlo osjetljivom alatu, no nije vrlo određen i u tome je problem.” Usto, na snimkama se gotovo uvijek nađe nekakva anomalija, iako je većina njih nevažna. “Vrlo je rijetko da nalaz magnetske rezonancije bude u granicama normale”, ističe Christopher DiGiovanni, profesor ortopedske i sportske medicine na Sveučilištu Brown u Rhode Islandu. “Ne mogu se sjetiti kad sam posljednji put vidio normalan nalaz.” U sportskoj medicini, gdje su najčešće ozlijede mišića i sitnih lomova kostiju, magnetska rezonancija, kako kažu Andrews i DiGiovanni, često nije potrebna jer putem pomnog pregleda, povijesti bolesti i rentgenske snimke mogu dokučiti u čemu je problem. Sigvart Hansen, istaknuti ortoped i profesor ortopedske i sportske medicine na Sveučilištu u Washingtonu, ne koristi se takvim metodama snimanja jer rijetko kad daju korisne podatke. “Godišnje pregledam 300 ili 400 pacijenata”, kaže Hansen, “a bude tek jedan kod kojeg je nešto sporno pa se stvori potreba za snimanjem.”

Cijena snimanja u Sjedinjenim Američkim Državama, koju nam medicinske ustanove nisu rado otkrile, ovisi o tome što se i gdje snima. Jedan sveučilišni medicinski centar magnetsku rezonanciju koljena naplaćuje 1721 dolar, a liječniku koji se očitava nalaz plaća se 244 dolara. Liječnici koji imaju svoj uređaj za magnetsku rezonanciju, a takvih je mnogo, mogu ujediniti taj trošak. DiGiovanni ističe kako se američki liječnici boje tužbi za nesavjesno liječenje ako donesu pogrešnu dijagnozu koju nisu potvrdili snimkom. Andrew Green, voditelj Odsjeka za kirurgiju ramena i lakta na Sveučilištu Brown smatra da tanka linija dijeli pravilno korištenje i pretjerano oslanjanje na magnetsku rezonanciju, što je potvrdio i jednim od rijetkih istraživanja na tu temu. Naime, Green i njegovi kolege pregledali su kartone 101 pacijenta koji se liječio od boli u ramenu nastalog nekim oblikom traume, naprimjer padom. Četrdesettroje pacijenata stiglo je na pregled sa snimkom magnetskom rezonancijom, a drugi bez njih. U svim je slučajevima Green postavio dijagnozu na temelju pregleda, povijesti bolesti i standardnih rentgenskih snimki. Godinu dana kasnije ponovno ih je pregledao i utvrdio da u liječenju obiju grupa pacijenata ishod nije bio različit. Magnetska rezonancija, ističe, nije bitna za početnu procjenu stanja i liječenje većine pacijenata kojima bol u ramenu nije uzrokovana stvarnom ozljedom. DiGiovanni slično je istraživanje proveo s pacijentima koji su liječili stopala i zglobove te tri mjeseca pratio 221 pacijenta, a kod 201 pacijenta nije zabilježena fraktura. Više od 15 pacijenata na pregled je stiglo sa snimkom magnetskom rezonancijom. Pokazalo se kako više od 90 posto tih snimki nije bilo potrebno te kako polovica njih nije utjecala na konačnu dijagnozu ili se čak nije podudaralo s njom. “Pacijenti često misle da im skupocjene pretrage jamče bolju skrb, a ima onih koji odmah traže magnetsku rezonanciju”, kaže DiGiovanni. “Upravo je u tome problem.”

Gina Kolata