Tijekom šetnje ovim šumovitim otokom na plovnom dijelu Panamskog kanala, Stefan Schnitzer zastao je uz jedan puteljak. Okruživala su ga stabla, a njihove visoke krošnje prigušivale su tropsko sunce. Tu i tamo se oko njihovih debala ovijala lijana.

No pažnju doktora Schnitzera privukla je čistina tek nekoliko metara od puteljka.Ondje je gomila lijana gotovo potpuno prekrila jednu kladu, a njihove isprepletene stabljike napravile su gustu šikaru. Bilo je očito da je to stablo kad se srušilo napravilo otvor u šumskom svodu, što je omogućilo nesmetano širenje lijane. “Ovo je tipično za mnoge tropske šume”, kaže Schnitzer, biolog pri sveučilištu Wisconsin-Milwaukee i suradnik Instituta za tropska područja pri Smithsonianu, koji trenutno radi u glavnom gradu Paname, dok na ovom otoku vodi poljsku radnu postaju. “Kad dođe do nekog poremećaja, trsovi se počnu neobuzdano širiti. I njih pogodi taj poremećaj, ali ne uvenu. Jednostavno se počnu širiti posvuda.” “Ovo je međudjelovanje lijane i stabla u najgorem mogućem obliku.” Snitzer podosta zna o interakcijama lijane i stabala, a ono što zna prilično je uznemiravajuće. U članku koji je nedavno objavio u izdanju časopisa Ecology Letters koje se pozabavilo svim istraživanjima na tu temu, potvrdio je ono što je prvi put primijećeno prije desetak godina: kako lijana polako preuzima većinu šuma u Središnjoj i Južnoj Americi.“Nema sumnje da se količina lijana u tropskim šumama povećava”, rekao je. “No, najvažnije je to što se njihov broj povećava u odnosu na broj stabala.” Sada Schnitzer brojnim eksperimentima pokušava dokučiti zašto se te promjene odvijaju. Otkrivanje razloga zašto ovi trsovi postaju sve dominantniji bitno je dijelom zbog potencijala lijane da smanji sposobnost tropskih šuma glede činjenice da su one nešto poput odvoda ugljičnog dioksida budući da zahvaljujući fotosintezi spremaju ugljični dioksid u svoja debla i ostalo tkivo. A to ima posljedice vezane uz klimatske promjene.

“Tropske šume pohranjuju oko jedne trećine ugljičnog dioksida naše planete, pa zato velike promjene u tropskim šumama znače i velike promjene za globalni ciklus ugljičnog dioksida”, objasnio je Schnitzer. Lijane su strukturalni paraziti jer koriste stabla kao potporu za svoje tanke stabljike na putu prema krošnjama, a kad ih konačno dosegnu, počnu nevjerojatno množiti svoje listove. Oliver Phillips, engleski znanstvenik sa sveučilišta u Leedsu, 2002. godine u časopisu Nature objavio je prvi članak u kojemu je otkrio da je taj fenomen zabilježio u zapadnoj Amazoni, odnosno dijelovima Bolivije, Ekvadora i Perua. Njegova studija dočekana je sa skepsom, a kritičari tog rada tvrde kako mu uzorci nisu bili reprezentativni jer je razmatrao samo lijane velikog promjera. Međutim, od tad je njegova temeljna postavka potvrđena kroz druga istraživanja u Amazoni, sjevernom dijelu Južne Amerike i Središnjoj Americi. Lijane imaju i određene prednosti, osobito za životinje. Trsovi su im često izvor hrane tijekom sušnog razdoblja jer u tom dijelu godine, kad je većina stabala gola, cvjetaju i rađaju plodove. Budući da se lijane zmijoliko provlače do krošanja stabala, životinjicama koje se kreću krošnjama također služe kao svojevrsna autocesta. (Te životinje ne koriste lijane za ljuljanje poput Tarzana jer su lijane čvrsto ukorijenjene u tlo. Lijane na kojima se može ljuljati hollywoodska su izmišljotina.) Međutim, lijane pobjeđuju stabla u borbi za hranjive tvari iz tla, vodu i svjetlost. Mogu usporiti rast stabala i ubiti ih.

Nitko ne zna točno zašto lijane pobjeđuju drveće. I sam ugljični dioksid možda igra neku ulogu jer bi ga ti trsovi možda bolje koristili, što bi im dalo prednost budući da količina ugljičnog dioksida raste zbog ljudske aktivnosti. U svrhu jednog eksperimenta na 16 dijelova šume, od kojih svaki zauzima područje od 80 puta 80 metara na obližnjem poluotoku, Schnitzer sa svojim timom u polovici njih siječe sve lijane te će proučavati kako će se ti dijelovi šume mijenjati tijekom nekoliko desetljeća. U jednom drugom istraživanju, znanstvenici proučavaju koji su neposredni učinci uklanjanja lijana na drveće kako bi provjerili postavku da lijane ne utječu jednako na sve vrste drveća. Phillips smatra kako će Schnitzerovi eksperimenti “omogućiti novi pogled na ovu temu”.Kasnije tijekom one šetnje s početka ovog članka, Schniter je naišao na još jednu čistinu u šumi. Ovdje se doimalo kao da se stablo srušilo vrlo nedavno, i premda su se lijane srušile zajedno s drvetom, još nisu ponovno pustile korijenje i preuzele kontrolu.“Da se vratimo za godinu dana, to bi izgledalo puno drugačije”, rekao nam je. “Za godinu dana ovdje će biti gomila trsova koja će se širiti. I stabla će biti vrlo nesretna.”

Henry Fountain