Obale koje je u prošlosti zagadila nafta primjer su onoga što stanovnici obalnog dijela Meksičkog zaljeva mogu očekivati. Situacija nije beznadna, no šteta će vjerojatno biti dugotrajna.

“Izjave da će ovo izlijevanje uništiti Meksički zaljev krajnje su pretjerane”, tvrdi Jeffrey W. Short, znanstvenik koji je predvodio najvažnija istraživanja nakon izlijevanja nafte iz tankera Exxon Valdez, a danas radi za Oceanu, grupu koja zagovara politiku zaštite okoliša. “Nafta će iščeznuti. Neće to vječno trajati”. No, koliko će trajati? Prije dvadeset godina uobičajen je stav bio da izljev nafte najviše štete počini tijekom prvih tjedana, dok svježa nafta prepuna toksičnih tvari ugrožava životinjski svijet i močvarna tla, preplavljuje plaže i ubija ribe i kornjače u dubokom moru. Međutim, nesreće poput onih Exxon Valdeza 1989. godine, meksičke naftne bušotine Ixtoc 1 1979. godine, supertankera Amoco Cadiz u Francuskoj 1978., dviju nesreća na Cape Codu i teglenjaka Bouchard 65 1974, godine, koje desetljećima kemičari i biolozi analiziraju naprednom tehnologijom, omogućile su znanstvenicima da preciznije pojasne posljedice izlijevanja. Sasvim je jasno da se kumulativna šteta očituje vrlo brzo nakon čega se priroda počinje oporavljati. Nakon nekoliko godina, slučajni prolaznik koji posjeti teško pogođena područja možda neće primijetiti da nešto nije u redu. Ptice i ribe vjerojatno su se oporavile, a vidljivih tragova nafte više neće biti. No, doktor Short i njegov tim na Aljasci su gotovo dvanaest godina nakon izlijevanja Exxon Valdeza otkrili da se dio nafte nataložio u dubljim dijelovima podmorja, u podvodnim džepovima u kojim je tijekom godina mogla i dalje ograničeno štetiti životinjskom svijetu. Ljudski faktor može ublažiti ili pogoršati dugotrajne posljedice izlijevanja. Neobično je to da su pojedini primjeri s najgorim posljedicama nastali zato što su se ljudi previše trudili ukloniti naftu. Znanstvenicima je danas teško iznositi predviđanja o posljedicama ovog posljednjeg izlijevanja zbog dvaju razloga. Ekologija Meksičkog zaljeva posebno je prilagođena za razgradnju nafte, znatno više od ikojeg vodnog područja na svijetu, no zapravo nije poznato koliko brzo i konačno može razgraditi ovoliku količinu nafte. Nadalje, s obzirom da se nafta izlijeva iz izvora dubokog kilometar i pol ispod površine te da se mnogi toksični spojevi razgrađuju i raspršuju širokim dubinskim morskim slojevima, znanstvenici jednostavno ne mogu znati kakav će utjecaj biti na duboke dijelove oceana.Ipak, mnoge činjenice vezane uz ovu nesreću slične su primjerima iz prošlosti te znanstvenicima daju dobru podlogu u predviđanju kako će se događaji razvijati.

Davne 1969. godine teglenjak je udario u stijene na obali blizu West Falmoutha u Massachusettsu, a 716.000 litara goriva izliveno je u zaljev Buzzards. Danas rakovi u obližnjem Wild Harboru još uvijek djeluju pijano i krivudaju, sporo reagiraju na grabežljivce i ne uspijevaju ispuniti svoju ključnu svrhu, a to je oksigenacija korijena slanih močvara.Ovakvo neobično ponašanje još je jedan dokaz velikom broju istraživanja koja pokazuju kako različite situacije izlijevanja nafte mogu ostaviti neobično dugotrajne posljedice, često jedva primjetne tako da mogu umaknuti neopreznom oku. Na Aljasci je izlijevanje Exxon Valdeza zagadilo 1930 kilometara obale. Krajem devedesetih godina činilo se da je mrlja dobrim dijelom povukla, no analiza jetrenih enzima pataka i morskih vidri pokazala je koncentraciju ugljikovodika, kemijskih spojeva u sirovoj nafti. Doktor Short, koji je tada radio u Državnom zavodu za oceanografiju i atmosferska istraživanja, poveo je projekt opsežnih iskapanja kako bi saznao što se dogodilo. Njegov tim iskopao je tisuće rupa na plažama u Aljasci, a nafta je pronađena u 8 posto njih, najčešće ondje gdje je bilo premalo kisika da je mikrobi razgrade. Uzimajući u obzir brzinu kojom se nafta razgrađuje, doktor Short procjenjuje da bi tragova nafte moglo biti i za stotinjak godina. Vjerojatno je najveća opasnost koja prijeti nakon eksplozije bušotine “Deepwater Horizon” dugotrajna erozija osjetljivog močvarnog tla. Posljedica izlijevanja na obalama Massachusettsa, nedaleko od mjesta izlijevanja u West Falmouthu, jest razlika između močvarnog tla s jedne i druge strane šljunčane ceste na obali. S jedne strane nalazi se močvarno tlo koje je 1974. godine obliveno naftom nakon što je iz oštećenog teglenjaka Bouchard 65 u more izliveno od 42.000 do 140.000 litara goriva. Trave su ondje zakržljale, prorijeđene i rastu ukoso prema rubu s pješčanom plažom.

Međutim, trave s druge strane ceste, koje nafta nije zahvatila, visoke su i guste. Na obalama Louisiane nalazi se vjerojatno najplodnije močvarno tlo na svijetu, koje je stanište brojnim vrstama ptica i riba i u kojem se obilno izlovljuju škampi i kamenice. Kad dođe do izlijevanja nafte, ljudi imaju snažan poriv za sanacijom štete. Međutim, takav poriv može također uzrokovati uništenje. Najzorniji je primjer izlijevanja tankera Amoco Cadiz 1978. godine. Nakon što ga je zahvatila oluja, tanker se zabio u stijene blizu obale na sjeverozapadu Francuske, a 254 milijuna litara izlivene sirove nafte zagadilo je preko 300 kilometara obale Bretanje. Već je neposredna šteta bila dovoljno ozbiljna: 20.000 uginulih morskih ptica, tisuće tona uništenih kamenica i riba koje su oboljele od tumora i čireva. No, vlasti u Francuskoj još su pogoršale stvar. Pomoću buldožera i traktora uklonili su pedesetak centimetara taloga nafte s površine najzagađenijeg močvarnog tla te izravnali i produbili prirodne plimne kanale kako bi olakšali ispiranje nafte. Na područjima koja nisu obrađena buldožerom priroda je postupno razgradila većinu nafte i vegetacija je obnovljena. Međutim, obrađenim dijelovima močvarnog tla još i danas nedostaje 40 posto vegetacije. Podjednak scenarije odigran je na Aljasci nakon izlijevanja Exxon Valdeza. Na nekim je dijelovima obale Exxon čistio zagađene plaže toplom vodom pomoću visokotlačnih prskalica. Znanstvenici su kasnije zaključili da je to bilo pogubno za ekološki aspekt morskih mijena jer su se školjke i drugi organizmi na ispranim plažama znatno sporije oporavljali.

Pouka nije u tome da ne treba pokušati očistiti naftnu mrlju, već je problem u procjeni što se i u kojoj mjeri smije poduzeti. U Louisiani je došlo do sukoba između vojske i mjesnog stanovništva predvođenog guvernernom Bobbyjem Jindalom zbog prijedloga o izgradnji pješčanih i kamenih nasipa koji bi spriječili dotok nafte u močvarna područja. Vojska nije htjela izdati dozvolu za gradnju i upozoravala je da bi promijenjeni vodeni tokovi mogli naštetiti ekologiji močvarnog tla. Ako se spale gornji travnati slojevi i nafta koje se na njih nataložila, korijenje bi se trebalo obnoviti, a zdravi izdanci ponovno izrasti. Posljedice eksplozije bušotine Ixtoc 1979. i 1980. godine najsličnije su nesreći na bušotini BP-a. Ixtoc je zagadio stotine kilometara plaža u Meksičkom zaljevu, a naftna mrlja došla je i do Teksasa. “Tad sam bio mlad znanstvenik i mislio sam da će to uništiti naše plaže”, kaže Wes Tunnell s teksaškog Instituta Harte za istraživanja u Meksičkom zaljevu. No, s čuđenjem je promatrao kako se zaljev sam počeo obnavljati. S obzirom da nafta neprestano dotječe u zaljev zbog prirodnih pukotina, voda je prepuna mikroba koji mogu razgraditi naftu. Topla voda dodatno ubrzava ovaj proces i olakšava brži oporavak pojedinih vrsta. Ne može se znati hoće li posljedice izlijevanja iz BPove bušotine biti slične Ixtocovoj priči. “Prije trideset godina tih 140 milijuna galona nafte nekamo je nestalo”, kaže doktor Tunnell. “Zaljev se oporavio i ponovno postao vrlo plodan. Glavno je pitanje je li danas otporan kao što je bio prije trideset godina?”

Justin Gillis i Leslie Kaufman; Elisabeth Malkin doprinijela izvještaju iz Isla Arene u Meksiku, a Dheepthi Namasivayam iz Roscoffa u Francuskoj