Ulagači u bogatim arapskim državama izvoznicama nafte i plina počinju odjednom i triput okretati i gledati svaki petrodolar prije nego što ga potroše. Cijena nafte uglavnom se stabilizirala oko 50 dolara, a prije samo nekoliko mjeseci barel je stajao 147 dolara i većina analitičara bila je spremna kladiti se da će do kraja godine prijeći prag od 200 dolara.

Zbogom petrodolarima
Ni turizam koji se počeo razvijati, naročito u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, ne može mnogo pomoći. Turisti i kupci ostaju doma, aviokompanije u Perzijskom zaljevu imaju sve manje posla, prazni su velebni raskošni trgovački centri u Dubaiju, Abu Dhabiju i drugdje. Fenomenalan rast naftnih ekonomija počinje biti stvar prošlosti, a sve je više onih koji predviđaju da će se iduće godine cijena barela nafte vratiti na 30 dolara, razinu iz 2003. Saudijsku Arabiju, koja se hvalila proračunskim suficitom od 30 posto bruto domaćeg proizvoda, iduće godine vjerojatno čeka deficit jednake visine. Jedina zaljevska država koja ostaje u plusu je Kuvajt. Kako je štednja postala imperativ, megalomanski građevinski planovi ostaju u ladicama, a prekidaju se i konzerviraju već započeti radovi. Pad građevinskih investicija je očit u Dubaiju, nešto manje ovisnom o nafti od susjednog Abu Dhabija, koji mu je u posljednje vrijeme sve više konkurirao u gradnji raznih “naj” objekata i u bjesomučnom trošenju petrodolara na luksuz i prestiž. U prihodima od nafte nema više viškova koji su se trošili na megalomanske i uglavnom neproduktivne investicije. “Možemo sa sigurnošću tvrditi da je dubajskom snu nepovratno došao kraj”, izjavio je rezignirano agenciji Bloomberg Mushtah Han, ekonomist Citygroupa. Ulagači u Dubaiju posljednjih su se godina dosta zaduživali kod svojih manje inventivnih susjeda (koji nisu znali kako da potroše petrodolare) da bi dovršavali građevinske projekte koji su u pravilu bili skuplji nego što se predviđalo. Kada su nedavno cijene nekretnina počele padati, banke su pooštrile kriterije za kredite. Politički i financijski vrhovi u Dubaiju sada su u mukama kako završiti projekte koji su pri kraju ili su toliko poodmakli da ih je teško, i to samo uz veliku štetu, zaustaviti. “Banke više ne daju kredite Dubaiju u kojem se građevinarstvo vrlo brzo razvijalo, ali taj rast nije bio održiv”, kaže Jadulah Ijtihadi, vlasnik poduzetničkog portala Zawyja. Odustalo se od planova gradnje Burj Towera, najvišeg nebodera na svijetu, visokog više od kilometra, koji bi stajao 38 milijardi dolara. U ladicama ostaju i planovi za gradnju rezidencijalne četvrti Jumeriah Garden City, koja bi ulagače stajala 95 milijardi dolara.

Loš tajming
“Niz projekata je privuklo opću pozornost, ali se sada pokazuje da im tajming nije bio u redu”, izjavio je Reutersu glasnogovornik egipatske investicijske banke EFG-Hermes i dodao da je sve veći broj započetih projekata pod znakom pitanja. Ne treba zaboraviti da se takve zgrade kao što je Burj Tower grade nekoliko godina i to se razdoblje rijetko poklapa s ekonomskim ciklusom. Završetak nebeske kule mogao bi se poklopiti s ciklusom ekonomskog oživljavanja. Banke, međutim, ostaju oprezne. Dubai, koji svoju ekonomiju kontrolira preko velikih državnih tvrtki, vodećih u svojim sektorima, znatno se zadužio. Sada će mu, kako upozoravaju analitičari, biti potrebna pomoć susjeda da bi mogao otplaćivati dugove.