Film “Fire in Babylon” nedavno je pobrao sjajne kritike nakon premijere u Londonu, a radi se o dokumentarcu o karipskoj reprezentaciji koja je u kriketu pobijedila Englesku i Australiju te 15 godina tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme Boba Marleya, apartheida i rasnih sukoba u Londonu, nastupala na svjetskim natjecanjima bez poraza.Iako redatelj Stevan Riley kaže da mu je cilj bio snimiti “priču za svakoga, ne samo za ljubitelje sporta”, obuhvatio je mnogo više te progovorio o složenim društvenim pitanjima.

“Kriket je sredstvo za prenošenje dublje priče o ostvarivanju identiteta i slobode, crnačkom ponosu i borbi”, kaže. Priča o kriketu, sportu bogate tradicije u zemljama bivšeg britanskog carstva i omiljenom sportu u karipskom području, započinje tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća. Tim su se sportom u početku bavili jedino bijelci kolonizatori, no ubrzo je i među pokorenima postao popularan. Koloniziranima je bijelo ruho za igranje kriketa imalo simboličnu važnost: značilo je da konačno rade nešto što i njihov gospodar te da upijaju njihove društvene norme i običaje. Priču filma prati reggae glazba, a brzi udarci pretvaraju se u glavni simbol postkolonijalnog oslobođenja crnačkog naroda. “Karipska se reprezentacija potpuno obespravljeno popela do vrha. Ti su se bivši robovi uspjeli osvetiti svojim kolonizatorima”, kaže Riley. Već i sam naslov filma upućuje na to.Rastafarijancima “Babilon” predstavlja imperijalističku strukturu moći koja je tlačila kolonizirane narode, koju samo vatra može uništiti. Iako priča o rasnim razlikama gledatelju može približiti inače nepoznatu priču, neki, pa tako i bivši igrači karipske reprezentacije, smatraju da film prenosi iskrivljen stav.

“Film govori o timu sastavljenom uglavnom od crnaca, koji želi ovladati svijetom bijelaca, a tako nije bilo”, kaže Colin Croft, bivši igrač karipske reprezentacije porijeklom iz Gvajane. “Nisam brže trčao jer je protiv mene igrao bijelac”, kaže. “Jednako smo se žestoko borili protiv Pakistana i Indije kao i protiv Australije i Engleske.” U karipskoj je reprezentaciji bilo i bijelaca. “Film prenosi vrlo dobru priču o razvoju ove regije i karipskog identiteta”, kaže Michael Holding, bivši reprezentativac iz Jamajke. “No taj bjelačkocrnački aspekt pomalo je prenaglašen.” Harvey Neptune, profesor karipske i latinoameričke povijesti na Sveučilištu Temple u Pennsylvaniji, smatra da je naglašavanjem reggae glazbe u filmu podcijenjena stvarna uloga glazbenog žanra kalipso, koji je istinski povezan s kriketom, ali je priču svojim odabirom glazbe redatelj lakše prilagodio priči o jačanju crnačke moći. Međutim, Neptune naglašava da su uspjesi karipske reprezentacije značile puno više od sportske pobjede: “Crnci su pobjeđivali i to vrlo nestandardnim stilom, a njihovi su uspjesi dali snažan zamah pokretu oslobođenja.” Riley upravo u tome vidi sretan završetak filma te ključ stvaranja filma koji je znatno više od priče o sportu. “Kad postoji snažna svrha, kao što je to utjelovila reprezentacija Kariba, sport postaje simbolom nečega znatno dubljeg”, kaže.

Raz Dreisinger