Obama je povukao pametan potez kad je američkom poslovnom svijetu ponudio maslinovu grančicu. Naš ekonomski uspjeh ovisi o poslovnim ulaganjima, gospodarskom rastu i otvaranju novih radnih mjesta.

Vlada i poduzeća imaju iste najvažnije ciljeve, od širenja izvoza do poboljšanja infrastrukture. S čisto pragmatičnog političkog gledišta, primirje s korporativnim predvodnicima olakšat će gašenje najnovijeg neprijateljstva s kojim se Obama odnedavna suočava. Dio tog neprijateljstva bio je isključivo ideološki i stranački, primjerice od strane skupina kao što je gospodarska komora Sjedinjenih Američkih Država, koja je uložila milijune dolara kako bi svrgnula demokrate s vlasti na prošlogodišnjim izborima za Kongres.Ipak, Obama mora pripaziti da poslovni interesi ne nadvladaju njegove prioritete u potpunosti. Nisu oni ti kojima on služi.Imenovanje Williama Daleyja za predstojnika ureda Bijele Kuće čini se kao dobra zamisao jer je on u dobrim odnosima s poslovnim svijetom; a dobar potez je i postavljanje Jefreyja Immelta iz General Electrica kao predsjedavajućeg Komisije za zaposlenost i konkurentnost. U redu je i obećati da će se iskorjeniti glupavi poslovni zakoni, premda su prethodne administracije koje su poduzele to isto došle do zaključka da većina tih zakona i nije tako glupa. No, Obama bi trebao imati na umu da se interesi korporacija i njihovih šefova ne slažu uvijek s interesima države. Samo treba pogledati gomilu neuložene gotovine, gotovo dva bilijuna dolara, koju nefinancijska poduzeća pažljivo čuvaju dok državna stopa nezaposlenosti ne pada ispod devet posto. Zadovoljavanje interesa poslovnog svijeta zna biti zamršeno. Primjerice, Obama želi smanjiti najvišu stopu oporezivanja poduzeća od 35 posto. To korporacijskim ušima možda zvuči bajno, ali lako bi moglo naići na snažno protivljenje.

A do toga bi moglo doći jer je američki predsjednik s pravom povezao smanjenje porezne stope sa zatvaranjem rupa u poreznom zakonu koje omogućuju brojnim poduzećima da plaćaju manje poreza nego što bi trebala.Usprkos visokoj stopi oporezivanja, porezi na dohodak u bruto domaćem proizvodu sudjeluju sa samo 2,1 posto. To je daleko ispod 3,5 posto BDP-a, koliko u prosjeku pridonose u zemljama članicama Organizacije za gospodarsku suradnju i razvoj. Problematična su čak i područja koja obećavaju najuspješniju suradnju, poput povećanja izvoza. Poslovne grupacije s pravom potiču Obaminu administraciju da zatraži odobrenje Konresa za trgovinske sporazume s Kolumbijom i Panamom koji su potpisani još u vrijeme vladavine Georgea W. Busha. Obama se zasad nevoljko prihvaća i pitanja sindikata, pa je i te sporazume stavio na čekanje.Obama bi trebao poraditi na dobivanju podrške vlastite stranke i ozakoniti navedene sporazume. Trebao bi se detaljno posavjetovati s ljudima iz poslovnog svijeta o svojim planovima ulaganja u javnu infrastrukturu. No, to je dvosmjerna ulica. Neke lobističke poslovne skupine bore se s Obamom ne na političkim, već na ideološkim temeljima, te se svim snagama suprotstavljaju glavnim inicijativama poput reforme zdravstva. Dok ih Obama pokušava pridobiti, korporacijske interesne skupine moraju napustiti politiku podijeljenosti i zastoja te mu još jednom širom otvoriti ruke.