U prosincu su objavljeni rezultati studije koja je proučila uspješnost učenika iz 65 zemalja na području matematike, prirodnih znanosti i vještina čitanja s razumijevanjem.

Pobjednik je: Konfucije! Na samom vrhu svih ljestvica, u sva tri područja, i to daleko ispred svih ostalih, smjestio se Šangaj. Na sljedeća tri mjesta također su se našla društva s konfucijanskim naslijeđem glede poštivanja obrazovanja: Hong Kong, Singapur i Južna Koreja. Jedina nekonfucijanska zemlja u prvih pet bila je Finska. Sjedinjene Američke Države? Petnaesti smo po čitanju, 23. u znanosti i 31. u matematici.Već više od 20 godina redovito posjećujem škole u Kini i ostatku Azije (čak smo i vlastitu djecu nakratko poslali u Japan, gdje se u obrazovanju također osjeća konfucijanski utjecaj), a veći dio tog vremena proveo sam ili u zavisti ili u potpunoj nevjerici. Nikad neću zaboraviti kad sam svog tada dvogodišnjaka izvukao iz vrtića u Tokiju kako bismo otišli u posjet obitelji u SADu- i kad su mi tamo dali obrazac na kojem sam morao navesti “razlog za predloženi odmor”.Obrazovanje cvjeta u Kini i Aziji općenito jer je ono ondje shvaćeno kao glavni prioritet – a to je nešto iz čega možemo puno naučiti. Priznajem, činjenica da je Šangaj na vrhu svih ljestvica nije reprezentativna za cijelu Kinu jer se u Šangaju nalaze najbolje škole. No, također je točno da je Kina postigla nevjerojatan napredak po pitanju nekoć groznih uvjeta u školama u ruralnim područjima. Prije samo 20 godina, djeca sa sela često nisu završavala ni osnovnu školu. Poneki učitelji jedva su natucali standardni mandarinski jezik koji je, u teoriji, jezik poučavanja.Danas čak i u najzabačenijim ruralnim područjima, većina dječaka i djevojčica pohađa srednju školu, a ni fakultetsko obrazovanje nije neobična pojava. I učitelji su se u mnogome popravili. U siromašnom rodnom selu moje supruge, koja potječe iz Kine, na samom jugu Kine djeca su po poznavanju matematike jedan razred ispred moje djece koja pohađaju sjajnu državnu školu u New Yorku. A čini se da je to slučaj s matematikom diljem zemlje. Za jedan socijalistički sustav koji oklijeva s otpuštanjem zaposlenika, Kina je također iznenađujuće spretno, spretnije od Amerike, riješila problem neučinkovitih učitelja.

Kineski ravnatelji ne mogu tako lako otpustiti nastavnika, ali onima koji postižu slabije rezultate mogu omogućiti dodatno obrazovanje, a ako se time ne postigne željeni učinak, mogu ih premjestiti na drugo radno mjesto.“Loš učitelj uvijek može postati učitelj tjelesnog”, objasnila mi je ravnateljica jedne škole u gradu Xian dok mi je pokazivala vrtić. U Kini, naime, školski sport i nastava tjelesnog odgoja jednostavno nisu važni. Usput budi rečeno, taj je vrtić bio izvrstan primjer još jedne snage kineskog obrazovnog sustava: izvrsno obrazovanje tijekom ranog djetinjstva, koje obično započinje u dobi od dvije godine. U biti je jedini element kineskog obrazovnog sustava koji doista podbacuje sveučilišni sustav. Fakulteti su trećerazredni i sramota su za državu.No, tu je i paradoks: sami Kinezi uopće nisu impresionirani svojim školskim sustavom. Gotovo svakoga puta kad pokušam intervjuirati Kineza u vezi obrazovnog sustava ne čujem pohvalu, već negodovanje i prigovore. Mnogi se Kinezi zajedljivo žale na to da njihov sustav u korijenu zatire samostalno mišljenje i kreativnost te su zavidni na američki sustav u kojem se njeguje i cijeni neovisni rad te u kojem se učenje pokušava učiniti uzbudljivim, umjesto tek još jednim zadatkom. U Xianu sam posjetio Gaoxin Yizhong, vjerojatno najbolju srednju školu u gradu, a ondje su i učenici i učitelji čeznutljivo pričali o američkom naglašavanju važnosti klubova, umjetnosti i samostalnog mišljenja. “Moramo više poticati kreativnost”, objasnio nam je Hua Guhong, učitelj kemije. “Trebali bismo učiti od američkih škola.”Jedan prijatelj iz pokrajine Guangdong kaže da će djecu poslati na fakultet u SAD jer su lokalne škole “ubojice kreativnosti”.

Drugi je pak poslao sina u međunarodnu školu kako bi izbjegao ono što naziva “programom za izvježbane tuljane”. Privatne škole posvuda niču kao gljive poslije kiše, a mnoge od njih hvale se time da stavljaju naglasak na kreativnost. Osobno smatram da je ovakva samokritika na mjestu, ali se i suštinski divim strasti prema obrazovanju i odlučnosti da se sustav poboljša. I premda je William Butler Yeats bio u pravu kad je rekao da “se obrazovanjem ne pune prazne posude, već se njime pale vatre”, također je točno da je vatru lakše zapaliti ako se u posudi nalazi gorivo. Važnija je činjenica da se najveća snaga kineskog sustava nalazi u konfucijanskom poštovanju prema obrazovanju koje je utisnuto u samu kulturu te zemlje. U kineskim školama učitelje cijene i poštuju, a djeca se najviše dive malom genijalcu, a ne sportašu ili razrednom klaunu. Kad Amerikanci promišljaju kakav strateški izazov nam Kina predstavlja, na um im padne, recimo, novi kineski borbeni zrakoplov. No, pravi izazov nalazi se u procvatu kineskog obrazovnog sustava i strasti prema učenju. Nećemo mi postati konfucijanisti ako podignemo obrazovanje na vrh popisa prioriteta i ne moramo se pritom odreći kreativnosti ni samostalnog mišljenja.Isto smo učinili i 1957. nakon što je Sovjetski Savez lansirao prvi Sputnik. Navedeni najnoviji rezultati testova trebali bi postati naš Sputnik za 21. stoljeće.

Nicholas D. Kristof