Kad su Japan prošloga ožujka pogodili potres i tsunami, kuća Shojija Tanake, koja je više od 300 kilometara udaljena od epicentra potresa, nije pretrpjela veću štetu. Međutim, Shoji je volontirao u zoni katastrofe, dijelio odjeću, pomagao u raščišćavanju i kaže da ga je “strahovita šteta zgrozila”. To mu je iskustvo dalo kreativni podstreh.

Shoji Tanaka je, naime, izumitelj i predsjednik uprave inženjerske tvrtke Cosmo Power. “Nesreća mi je dala snažan poticaj da dovršim Nou”, kaže. Noa je Tanakina verzija moderne arke te njegov odgovor na mogućnost pojave novog smrtonosnog tsunamija. Ta je jarko žuta kugla promjera 1,2 metra – zamislite golemu tenisku lopticu – napravljena od plastike ojačane vlaknima, a može podnijeti udarce malja. U nju može stati do četvero ljudi, u vodi se automatski ispravlja, a može preživjeti i pad s deset metara. Tanaka je Nou zamislio kao “privremeno utočište”, kaže, pa se tako u njega ljudi mogu skloniti za vrijeme tsunamija te u njemu ploviti sat ili dva dok ne dođe pomoć. Unutra se može disati zbog ugrađenih ventilacijskih vodova, a ima i maleni prozor. Proizvod se već nalazi na tržištu, a maloprodajna se cijena kreće oko 3800 dolara. Tanaka kaže da su Japanci dosad naručili više od 1000 kugli, a neke su već dostavljene kupcima. Zbog tragedije koja je lani potresla Japan te nedovoljne pripremljenosti zemlje ponajveći su se japanski umovi odlučili na stvaranje inovacija koje će pomoći u ublažavanju budućih katastrofa. Tanaka je inspiraciju za Nou dobio prije tri godine, razmišljajući kako bi se ljudi mogli zaštititi ako im se kuća sruši u potresu. Međutim, probni je projekt imao oblik polukugle i nije bio namijenjen za primjenu u vodi. “Stoga sam promijenio dizajn, poradio na otpornosti na vodu pa Noa sad može podnijeti i tsunami”, kaže Tanaka.Yoshiyuki Sankai, profesor računarstva na Sveučilištu Tsukuba u blizini Tokija, kaže da je nakon tsunamija dobio nadahnuće za unapređenje jednog od svojih izuma. Izmijenio je, naime, svoj hibridni pomoćni ud (HAL), robotički egzoskelet donjeg dijela tijela, kako bi ljudima pomogao u radu na području zahvaćenom radijacijom.

Izvorni HAL, koji je predstavljen 2008., pomaže pacijentima koji ne mogu hodati tako što prati signale koje njihov mozak odašilje prema mišićima. Senzori u HAL-u prepoznaju signale te, zapravo, hodaju umjesto te osobe. Robotsko se odijelo našlo i na tržištu te se njime danas koriste bolnice i toplice u Japanu. Sankai je već radio na drugim oblicima uporabe HALa, kad mu je prošloga ljeta stigao poziv iz tvrtke koja je radila na raščišćavanju štete u nuklearnoj elektrani Fukushima Daiichi, a zanimalo ih je može li HAL pomoći radnicima koji moraju nositi strašno tešku antiradijacijsku odoru od volframa. U manje od tri mjeseca Sankai im je dao potvrdan odgovor. “Obje se vrste odijela temelje na istome principu”, komentira Sankai dvije verzije HAL-a. Međutim, gornji okvir novoga modela podupire ploče od volframa, koje mogu težiti i do 60 kilograma. Da te potpore nema, radnici ne bi dugo izdržali na terenu. “Sad radnici ne osjete nikakav teret”, kaže. No nije samo posljednji tsunami potaknuo inovacije. Nakon što je krajem 2004. sam vidio koliku su štetu uzrokovali potres i tsunami na Tajlandu, Hideija Kimuru uznemirio je raspad komunikacijskog sustava. “Zbog opterećenja od mobitela nije bilo nikakve koristi”, kaže. “Nismo nikako mogli dozvati hitnu i informacije.” Tada je Kimuri, izvršnom direktoru Burton Inc., japanske tvrtke koja se bavi izradom 3D zaslona, na pamet pala ideja. “Kad bismo tekstualne zapise mogli projicirati u zrak”, bez potrebe za ocrtavanjem na zaslonu, “puno bi ih više ljudi moglo vidjeti i dobiti ključne informacije”, kaže. Rezultat njegove ideje jest Aaerial 3D, koji pomoću laserskih znaka ispisuje tekst u obliku sićušnih sjajnih točkica, a mogu se ocrtati u zraku za vrijeme nesreća. Osim praktične strane, kaže, ljudi su se za njegovu tehnologiju zainteresirali na nešto manje ozbiljnoj razini. “Kažu da ih podsjeća na Ratove zvijezda.”

Nicole Laporte