Zlostavljači teroriziraju kolege, otimaju im novac za užinu i omalovažavaju njihov izgled, socijalni status i sposobnosti. Neki prijete šakama, drugi pak ozljeđuju riječima. Unatoč tome, zlostavljanje u školi već se dugo smatra neizbježnim iskustvom svakog djeteta. Međutim, u posljednje se vrijeme o zlostavljanju u školi malo ozbiljnije govori.

Znanstvenici tvrde da zlostavljači svojim žrtvama mogu nanijeti trajne emocionalne ožiljke, a i na radnom se mjestu mogu nametnuti na jednako sirov i okrutan način. U recenziji filma “Bully” za New York Times, A. O. Scott napisao je da film “prati promjenu svijesti koja se događa kad izolirani, potlačeni pojedinci otkriju da nisu sami te kad započne težak proces mijenjanja nepodnošljivih uvjeta koji se uglavnom smatraju normalnima”. Međutim, dokumentarac, koji prati borbu pet obitelji, razotkriva velik broj neupućenih odraslih. Nakon što četrnaestogodišnji Alex iz Sioux Cityja u Iowi prepriča kako su ga ponizili i napali u školskom autobusu, ravnatelj cijelu priču poriče riječima da su ta djeca “dobra kao kruh”. Iznimno je važno ovome problemu posvetiti veću pažnju. Jedan razlog za to navodi se i u recenziji knjige Jessie Klein “The Bully Society”. Knjiga, naime, navodi istraživanje američke tajne službe, prema kojemu je čak 71 posto onih koji su vatrenim oružjem napali škole bilo zlostavljano. Jessie Klein smatra da je “hipermuška kultura” zaslužna za širenje zlostavljanja u školi. “S obzirom da im je uskraćen spektar osjećaja koji su djevojčicama dostupni”, piše Jessie Klein, “dječaci smiju osjećati samo bijes i potiče ih se da druge osjećaje sustežu.” Međutim, Klein ističe kako se djevojčice upuštaju u vlastiti oblik zlostavljanja, koji se često zasniva na klasnim razlikama i izgledu. Mickey Meece u svojem je članku u Timesu citirala istraživanje Instituta za zlostavljanje na radnom mjestu iz države Washington, prema kojemu su 60 posto nasilnika u radnoj okolini muškarci. Od preostalih 40 posto žena čak je 70 posto njih zlostavljalo druge žene. Zlostavljanje na radnom mjestu ostavlja drastične posljedice. U časopisu Psychology Today citirano je nekoliko istraživanja, a prema kojima se zlostavljanje na radnom mjestu povezuje sa zdravstvenim problemima i čestim izostajanjem s posla. Usto, visoka je stopa samoubojstava u Južnoj Koreji privukla pozornost na nasilničku korporativnu kulturu u toj zemlji. Neke su vlade, poput novozelandske, izglasale zakone protiv zlostavljanja na radnom mjestu, a mnoge tvrtke provode strože provjere na razgovorima za posao kako bi otkrile zlostavljačke tipove ličnosti. Tako Google ima strogu politiku “protiv kretena”. No sam Goldstein, profesor kliničke psihologije na Sveučilištu u Uti, smatra da su opsežni programi rada s mučiteljima i mučenima te njihovim obiteljima nužni kako zlostavljači više ne bi naudili ni sebi ni drugima.

Kevin Delaney

Komentare šaljite na nytweekly@nytimes.com