Novoj vladi, ma koje koalicije bila, odlazeća ostavlja krupan zadatak: da do 2012. Srbiji osigura deset milijardi eura investicija godišnje, i to prema “modelu tri trećine”: jednu domaću – iz profita privrede, državnog i kućnih proračuna; drugu iz stranih ulaganja te treću iz kredita međunarodnih financijskih institucija i zaduživanjem na tržištu kapitala kako bi se u sljedeće tri godine investicije u fiksni kapital, a prema starom ekonomskom rječniku osnovna sredstva, podigle na 25 posto bruto domaćeg proizvoda.

Prema tom scenariju za tri godine Srbija bi usisala ukupno 18,6, odnosno godišnje 6,2 milijarde eura stranoga kapitala – nešto više kroz izravne i portfelj investicije i nešto manje od tri milijarde eura u kreditima. Svoj doprinos povećanju ukupnih investicija dala bi i država. Iz njezinih izvora investiralo bi se od dvije do 2,5 milijardi eura, od čega polovina u gradnju koridora X i mreže autoceste te modernizaciju željeznice. Investicije su uvjet nad uvjetima da bi do 2012. godine, svojedobno označene kao godine ulaska u europsku zajednicu, Srbija zaista povećala svoj bruto domaći proizvod po stanovniku sa sadašnjih 3971 na 6322 eura jer bi on rastao u prosjeku 6,8 posto godišnje, nezaposlenost smanjila sa 18,6 na 15,7 posto, inflacija s prošlogodišnjih 10,1 na četiri posto na kraju 2011., vanjskotrgovinski deficit oborila sa 21,5 na 15,3, a javnu potrošnju sa 43,8 na 40 posto bruto domaćeg proizvoda. Neosporno je u svakom slučaju opredeljenje da se u sljedećem srednjoročnom razdoblju rast privrede Srbije zasniva prije svega na rastu investicija u fiksni kapital i rastu izvoza, a da rast osobne i državne potrošnje bude usporeniji. Već viđeno ili, bolje reći, napisano. Ostaje da to nova vlada konačno i provede.