Američki sustav proživljava krizu povjerenja kakvu u povijesti gotovo ne pamtimo. Nedavnom anketom New York Timesa i CBSa utvrđeno je da 89 posto ispitanika ne vjeruje kako će vlada učiniti prave poteze te da 85 posto njih smatra kako će gospodarstvo i dalje stagnirati ili se pogoršati. Kriza bi mogla potrajati zbog stranačkog neslaganja oko rješenja.

Predsjednik Obama očito nije uspio potaknuti građane da otvorenije zatraže program oporavka, a republikanci nastoje osujetiti svaki njegov potez. Ta politička pat pozicija vjerojatno će pogoršati stav javnosti prema vladi, povećati zabrinutost zbog gospodarstva u krizi te još više ograničiti utjecaj i ugled Sjedinjenih Američkih Država u svijetu. Najgora je gospodarska kriza od Velike depresije razotkrila jednu manu američkog sustava. Ustav SAD-a omogućava regulativu među ovlastima vlade, čime se namjerno potiču predrasude prema aktivizmu. No gotovo tijekom cijelog dvadesetog stoljeća vlada je uspjela premostiti razlike i spremno se suočiti s Velikom depresijom, Drugim svjetskim ratom i hladnim ratom. Demokrati i republikanci nadišli su svoje razlike jer je njihovom vodstvu bilo jasno što je u igri. Tek se nekolicina kriza u američkoj povijesti može usporediti s ovom trenutnom. Jedna je od njih zastoj pregovora oko ukidanja ropstva, koji je potrajao više od pedeset godina i konačno se riješio Građanskim ratom tijekom šezdesetih godina 19. stoljeća. Druga je duga politička blokada trajala trideset godina nakon Građanskog rata. U to su vrijeme poljoprivrednici trpjeli zbog pada cijena, nestabilnog bankarskog sustava i željezničkog monopola, zbog kojeg je prijevoz robe do prodajnih mjesta bio preskup. Zbog razvoja proizvodnje većeg opsega radni su se uvjeti pogoršali, a vlada ih nije znala popraviti. U to su se vrijeme na vlasti smjenjivali neučinkoviti predsjednici i korumpirane stranke, a taj se uzorak možda ponovi u sljedećih nekoliko desetljeća, kad se republikanci i demokrati budu smjenjivali u neuspjesima. U to je vrijeme nezadovoljstvo ključalo sve dok se pritisak naroda nije udružio s reformama sklonim administracijama Theodorea Roosevelta i Woodrowa Wilsona početkom dvadesetog stoljeća. Međutim, kad Wilson 1919. godine nije uspio Senat uvjeriti u ratifikaciju Versajskog ugovora, SAD se povukao u izolaciju, što se na Europu odrazilo s teškim posljedicama.

Poslijeratna generacija odrastala je sa sjećanjem na velike vođe koji su uspjeli svladati prepreke kao da im je to temeljna dužnost. Franklin D. Roosevelt proveo je mjere koje su državu izvukle iz Velike depresije i saveznicima omogućile pobjedu u Drugom svjetskom ratu. Čitav niz predsjednika, počevši s Harryjem Trumanom, uspio je ograničiti boljševizam bez pokretanja Trećeg svjetskog rata sve dok se sovjetski sustav nije sam urušio. Lyndon Johnson je unatoč neuspjehu u Vijetnamu ispunio obećanje o građanskim pravima dano Afroamerikancima. Svijet je naviknuo na takav oblik američkog vodstva, a 2008. godine, kad se situacija s financijskom krizom pogoršala, mnogi su od nas očekivali kako će Obama biti vođa takvog kova. No on nije uspio zbaciti utege svoje stranke, a vjera u njegovu sposobnost promjene, zbog koje je i izabran, okopnila je. U ovakvoj klimi nemir naroda ne znači nužno reforme pa se prosvjedi prije oblikuju u nejasne pokrete poput desničarskog Tea Partyja i ljevičarskog “Okupirajmo Wall Street”. Radi se više o očajničkom pozivu u pomoć nego suvislom programu. Američka politika zastoja ogleda se i u razmrvljenom ustavnom sustavu Europe. Vodstvo EU uspjelo je u odugovlačenju, no nije riješilo temeljne uzroke financijske nestabilnosti, a to je bankarski sustav koji je prevelik, presložen i podložan urušavanju pod nagomilanim dugom kad se ulagači krivo oklade. Unatoč sanjarenju o građanskim pravima i slobodi, ako nam je ovaj financijski krah išta pokazao, to je onda da slobodna tržišta sama sobom ne mogu upravljati. Vlade moraju zaslužiti povjerenje svojih građana inače će ekstremisti preuzeti političku inicijativu. Naznake snažnog vodstva vidjeli smo u primjeru njemačke kancelarke Angele Merkel, kad je pokazala kako je spremna riskirati karijeru radi spasenja eura i EU. S obje je strane Atlantika potrebno odvažnije vodstvo i borba za demokraciju kako bi se ova ozbiljna kriza riješila te kako se ne bi pretvorila u katastrofu.

Robert Kuttner urednik je časopisa The American Prospect i viši suradnik Demosa. Njegova je nova knjiga “A Presidency in Peril”.

Komentare šaljite na intelligence@nytimes.com