Stalni priljev doseljenika na američke obale potiče poslovnu aktivnost i otvara nova radna mjesta, tvrdi najnovije istraživanje. Njegovi autori izriču mišljenje da što je lakše pronaći jefinu radnu snagu kod kuće, među doseljenicima, to je manje vjerojatno da će se proizvodnja prebaciti u inozemstvo.

To istraživanje pod nazivom “Imigracija, selidba tvrtki u inozemstvo i američka radna mjesta” napisala su dva profesora ekonomije Gianmarco I. P. Ottaviano s talijanskog sveučilišta Bocconi i Giovanni Peri sa Sveučilišta u Kaliforniji iz Davisa u suradnji s Gregom C. Wrightom, postdiplomcem s Davisa. Istraživanje je došlo do zaključka da preseljenjem proizvodnje u inozemstvo poduzeća ukinu ne samo loše plaćena radna mjesta već i mnoge povezane poslove, među kojima su i vrhunski menadžeri, tehnički stručnjaci i slični. No zapošljavanjem doseljenika na nisko plaćena radna mjesta pomaže se zadržati razne druge poslove u Sjedinjenim Američkim Državama, tvrde autori. Zapravo, kad raste broj doseljenika zaposlenih u nekom gospodarskom sektoru, smanjuje se broj tvrtki koje sele u inozemstvo i obratno. Američki gospodarski sektori koji su izloženi velikom broju zaposlenika doseljenika postigli su bolje rezultate glede zapošljavanja nego oni koji doseljenike zanemaruju čak i kao nekvalificiranu radnu snagu, doznali su autori studije. Teško je dokazati uzročnoposljedičnu vezu u ovim istraživanjima i točno izmjeriti sve relevantne varijable, no u najmanju ruku dokazi prikupljeni u ovoj studiji potkopavaju opće raširene i popularne predrasude o imigraciji i globalizaciji. Kao što je profesor Peri dokazao i u svojim drugim radovima, nekvalificirani doseljenici obično popune rupe na američkom tržištu rada i općenito poboljšaju domaću poslovnu perspektivu, a ne otimaju radna mjesta kako se voli misliti: to se događa zbog jednog važnog fenomena, odnosno pojave takozvanih pratećih radnika, točnije, onih zbog kojih tuđi rad postaje vredniji i cjenjeniji.

Primjerice, doseljenik će često prihvatiti posao građevinskog radnika, instalatera montažnih zidova ili vozača taksija, zbog čega će neki Amerikanac možda na kraju biti promoviran na višu poziciju. A kako imigranti postaju uspješnjiji, pomažu Sjedinjenim Američkim Državama u razvoju snažnoga gospodarstva i društvenih mreža s ostatkom svijeta te nam olakšavaju poslovanje s Indijom, Brazilom i većinom drugih zemalja. Svi smo zabrinuti zbog nezaposlenosti, ali problem je obično ukorijenjen u makroekonomskim uvjetima, a ne u imigraciji ili preseljenju proizvodnje u inozemstvo. (Prema studiji Pew, broj nezakonitih doseljenika s Kariba i iz Latinske Amerike od 2007. do 2009. pao je za 22 posto; njihov odlazak nije se znatnije odrazio na oslabljeno tržište radne snage Sjedinjenih Američkih Država). Imajte na umu i da svaki doseljenik konzumira proizvode koji se ovdje prodaju, pa na taj način pridonosi otvaranju novih radnih mjesta. Što se tiče imigracije, ovih dana u javnim raspravama pozitivno razmišljanje prečesto je odsutno. Rasprave o imigraciji i tržištu rada odražavaju neke od najčešćih ljudskih kognitivnih propusta – točnije, skloniji smo ocrniti skupine različitih “drugih” nego okriviti neosobne sile za postojeće probleme. Razmislite o strahovima da su strana konkurencija, selidba proizvodnje u inozemstvo i imigracija zatvorili velik broj radnih mjesta u Americi. U stvarnosti su veći broj radnika vjerojatno zamijenili strojevi, što se događa svaki put kad računalni program počne obavljati zadatak koji je prije obavljao službenik.

A opet, svjesni smo da strojevi i računala više koriste nego štete gospodarstvu i da otvaraju više radnih mjesta nego što ih zatvaraju. Svejedno nam je teško prebaciti takav stav i na razmišljanje o imigrantima, bez obzira na to koliko su možda “štedni strojevi” i “štedna strana radna snaga” logički slični po svom gospodarskom učinku. Slično tome carinske pristojbe i druge protekcionističke mjere usmjerene na strane nacije imaju određenu populističku privlačnost premda su im gospodarski učinci možda otprilike isti kao i oni koje uzrokuje prirodna katastrofa zbog koje se prekinu opskrbne rute ili izolira neka domaća luka. Amerikanci troše previše vremena i energije na zabrinutost zbog stranaca. Veći priljev, kako kvalificiranih, tako i nekvalificiranih, doseljenika ne bi samo pridonio otvaranju novih radnih mjesta. Povećao bi se porezni dohodak, olakšalo financiranje programa socijalne službe, novi ljudi počeli bi kupovati kuće i stanove te bi se svim tim poboljšalo poslovno okružje. Svjetsko gospodarstvo najvjerojatnije će postati još otvorenije i trebali bismo se pripremiti za konkurenciju. To znači prepoznati dobrobiti, uključujući i koristi pri zapošljavanju, koje doseljenici donose u SAD.

Tyler Cowen