Eleonora Nagy sjeća se trenutka kad je prvi put izbliza pregledala skulpturu “Bez naslova” Paula Theka iz 1966. godine.

Bilo je riječi o djelu iz serije “komada mesa” koje je izgledalo kao pokvareni komad uda. “Sjećam se da sam ga s trgovcima umjetninama išla pogledati prije ručka”, kaže Eleonora Nagy. “Znam da sam s gađenjem primijetila da više nemam teka”. Upravo je takvu reakciju priželjkivao Thek, nekoć veliko ime newyorške umjerničke scene koji je umro 1988. godine kao relativno nepoznat umjetnik. Bizarni detalji, kao što su sjajni komad materijala koji kao da curi iz utrobe te dlake koje se doimaju da rastu iz žute kutije od pleksiglasa, zaokružili su namjerno šokantan dojam djela. Međutim, konzervatoricu Eleonoru Nagy nije toliko zanimao dojam koliko stanje u kojem se skulptura nalazila. Nakon gotovo 45 godina djelo “Bez naslova” znatno se oštetilo. Bilo je okrhnutih dijelova i mrlja, a na jednom dijelu počela se razvijati pljesnjiva bijela masa. Dlake koje vire iz kutije izgubile su boju, a površina “mesa” se gulila i bilo je sve više pukotina. “Djelo je bilo u tako lošem stanju da ga se nitko nije usudio kupiti”, kaže. No Muzej američke umjetnosti Whitney kupio ga je 1993. godine te prošle godine angažirao Nagy da restaurira to djelo i neka druga za retrospektivnu izložbu Thekovih djela koja je otvorena u listopadu. Budući da se najčešće rade od neobičnih materijala i neuobičajenim tehnikama, moderna umjetnička djela znatno je teže restaurirati nego stare slike i skulpture talijanskog stila. “Svako zanimanje ima neke utabane putove rada”, kaže Eleonora Nagy. “Što se tiče moderne i suvremene umjetnosti, toga nema, već igrate naslijepo.” Eleonora Nagy odrasla je u Mađarskoj. Otac joj je bio inženjer strojarstva, a majka kemičarka.

“I ja se u biti bavim istim stvarima. No moj posao zahtijeva duboko razumijevanje materijala i tehnika izrade umjetnina pa u tom smislu imam nešto drukčiju kreativnu crtu.” Kad se upisala na umjetničku akademiju, počela se baviti kiparstvom i učila kako lijevati olovo i broncu i raditi s gipsom. Potom se počela baviti konzervatorskim poslom i, prema njezinim riječima, “obrađivala gotovo sve: egipatske mumije mačaka, predmete iz prapovijesti, umjetnička djela Inuita, drevne kineske umjetničke predmete, brazilski barok, mađarski barok, francuski barok, gotski stil, što god je bilo potrebno.” Kad je počela raditi na Thekovu djelu, nije čak bila ni sigurna od čega je načinjeno. Prvi korak u šestomjesečnom radu bilo je svakodnevno proučavanje djela, nakon čega je ustvrdila da dlake samo djeluju kao da izlaze iz kutije. Potom je pažljivo uklonila pleksiglas nakon čega je rengenski snimila skulpturu i potvrdila da je unutrašnji dio izrađen od gipsa. “Meso” je bilo nadograđeno na gips, a slabašni potezi kista još su bili vidljivi. No kojim se materijalom Thek koristio? Odgovor je zahtijevao detektivski pothvat. “Načuli smo da je riječ o vosku”, kaže Eleonora. Nekoliko uzoraka poslala je konzervatoru Narayanu Khandekaru i kolegama iz muzeja s Harvarda. “Potvrdili su da se radi o pčelinjem vosku”, dodaje Eleonora.

Analizom drugih uzoraka utvrđeno je da je masa za koju se smatralo da je plijesan zapravo palmitična kiselina koja je s vremenom isparila iz pčelinjeg voska i kristalizirala se unutar kutije. Nakon toga Eleonora se mogla početi baviti pukotinama na površini koja se gulila. Prije je odlučeno da se neće raditi kozmetički popravci pukotina. Kad bi dijelove koji se gule mogla zalijepiti, pukotine bi nestale. Odabrala je mješavinu smola koje će učvrstiti vosak i prodrijeti u gips. Nakon što je mješavinu razrijedila pomoću otapala, nanosila ga je kap po kap pomoću šprice. Kad je nanijela dovoljnu količinu smole, rubovi su se mogli izravnati i spojiti. Ručno je oblikovala vosak, a toplina njezinih prstiju bila je dovoljna da je omekša. Kako bi zadržala vosak na površini, postavila je ljuskice olova na rubove. Obrađivala je jednu po jednu pukotinu. “Bio je to posao iz noćne more”, kaže. No uspjela je. “Nije nam bio cilj da ponovno postane lijepa”, kaže. “Smatrali smo da je puno bolje biti pošten i ostaviti onaj izvorni dojam koji za koji bi Thek želio da je očuvan. Ljudima je bilo gadljivo čak i kad je bio oštećen. Znači, i tad je djelovao. Međutim, nas je brinula stabilnost djela.”

Henry Fountain