EN DE

Kad se istina ponekad izgubi

Autor: The New York Times
15. svibanj 2011. u 22:00
Podijeli članak —

Hipokratova je zakletva od petog stoljeća prije Krista, kad je napisana, do danas imala brojne verzije. U neke je verzije dodano da čak i oni krajnje siromašni imaju pravo na pravilno liječenje, u novije je vrijeme modernizirana pa upozorava na opasnost od pretjeranih mjera liječenja, a proširena je i radi isticanja važnosti preventivne skrbi.

već od 5 € mjesečno
Pretplatite se na Poslovni dnevnik
Pretplatite se na Poslovni Dnevnik putem svog Google računa, platite pretplatu sa Google Pay i čitajte u udobnosti svoga doma.
Pretplati se i uštedi

No, u njezinoj srži i dalje leži ozbiljno upozorenje oca zapadne medicine, grčkog liječnika Hipokrata, da svaki liječnik mora nesebično i razborito skrbiti o dobrobiti pacijenta. U verziji zakletve koju sam čuo na kćerkinoj promociji, na Medicinskom fakultetu Emory u Atlanti, temeljna je misao glasila ovako: “U koju god da kuću uđem bit će to za dobrobit bolesnoga, a klonit ću se hotimične štete i podmitljivosti.” Usto, “sve što mi se povjeri prilikom obavljanja posla neću objelodaniti i ostat će tajna”. Slušajući te riječi, osjetio sam zadovoljstvo što se, unatoč brojnim promjenama koje su nastupile u 2500 godina, neke etičke postavke nikad neće promijeniti. Obradovalo me i to što su me te riječi podsjetile na nešto što vrijedi i u novinarstvu: da nam tehnologija mijenja život, ali da je u njegovu središtu i dalje čovjek. Liječnici, barem oni najbolji, ne liječe bolesti, već brinu o ljudima. Moraju promatrati, slušati, opipati i naslutiti. Proces dijagnosticiranja i eliminiranja ne ovisi samo o testiranju, već se radi o vrlo pomnoj potrazi za uzrokom u kojoj oko ponekad više koristi od nalaza krvi. Jedan mi je liječnik jednom rekao da se, kad mu dođe novi pacijent, zapita dvije stvari: “Je li ova osoba bolesna?” i “Govori li mi istinu?” U svojoj ordinaciji nema stol jer želi procijeniti govor čitavog tijela pacijenta, od glave do pete. Dakako, na temeljno pitanje o istinitosti nečijeg iskaza ne može se odgovoriti putem telefona ili interneta. Tehnologija i jest takva – mač s dvije oštrice. Može nam omogućiti toliko informacija, ali će nam od te količine biti teže razaznati istinu. U medicini je to velik problem, ali i u svim oblicima modernog življenja jer se naprosto gušimo u pozadinskoj buci i mnoštvu elemenata koji nas ometaju.

Hipokratova je zakletva od petog stoljeća prije Krista, kad je napisana, do danas imala brojne verzije. U neke je verzije dodano da čak i oni krajnje siromašni imaju pravo na pravilno liječenje, u novije je vrijeme modernizirana pa upozorava na opasnost od pretjeranih mjera liječenja, a proširena je i radi isticanja važnosti preventivne skrbi.

No, u njezinoj srži i dalje leži ozbiljno upozorenje oca zapadne medicine, grčkog liječnika Hipokrata, da svaki liječnik mora nesebično i razborito skrbiti o dobrobiti pacijenta. U verziji zakletve koju sam čuo na kćerkinoj promociji, na Medicinskom fakultetu Emory u Atlanti, temeljna je misao glasila ovako: “U koju god da kuću uđem bit će to za dobrobit bolesnoga, a klonit ću se hotimične štete i podmitljivosti.” Usto, “sve što mi se povjeri prilikom obavljanja posla neću objelodaniti i ostat će tajna”. Slušajući te riječi, osjetio sam zadovoljstvo što se, unatoč brojnim promjenama koje su nastupile u 2500 godina, neke etičke postavke nikad neće promijeniti. Obradovalo me i to što su me te riječi podsjetile na nešto što vrijedi i u novinarstvu: da nam tehnologija mijenja život, ali da je u njegovu središtu i dalje čovjek. Liječnici, barem oni najbolji, ne liječe bolesti, već brinu o ljudima. Moraju promatrati, slušati, opipati i naslutiti. Proces dijagnosticiranja i eliminiranja ne ovisi samo o testiranju, već se radi o vrlo pomnoj potrazi za uzrokom u kojoj oko ponekad više koristi od nalaza krvi. Jedan mi je liječnik jednom rekao da se, kad mu dođe novi pacijent, zapita dvije stvari: “Je li ova osoba bolesna?” i “Govori li mi istinu?” U svojoj ordinaciji nema stol jer želi procijeniti govor čitavog tijela pacijenta, od glave do pete. Dakako, na temeljno pitanje o istinitosti nečijeg iskaza ne može se odgovoriti putem telefona ili interneta. Tehnologija i jest takva – mač s dvije oštrice. Može nam omogućiti toliko informacija, ali će nam od te količine biti teže razaznati istinu. U medicini je to velik problem, ali i u svim oblicima modernog življenja jer se naprosto gušimo u pozadinskoj buci i mnoštvu elemenata koji nas ometaju.

Temeljno načelo mojeg zanimanja, da se u srži svake priče nalazi čovjek, u današnje se vrijeme lako izgubi iz vida. Od početka osamdesetih godina prošlog stoljeća, kad sam iz bejrutskog hotela Commodore članke slao teleksom, do danas tehnologija mi je znatno olakšala život. Twitter je zadivljujući kaleidoskop trenutnih stavova diljem svijeta. Povezivanje putem društvenih mreža postalo je velika društvena sila pomoću koje se stvaraju otvorenija i transparentnija društva. Međutim, tehnologija nas je prostorno ograničila: nema potrebe ikamo ići kad je informacija udaljena tek jedan klik mišem. Ograničava našu posvećenost prostoru jer su poznati internetski svjetovi prisutni čak i u najudaljenijim krajevima svijeta. Šteta nastaje kad u novinarstvu nestane poštenja pa se pretvori u naklapanje i graju. Novinarstvo treba biti poput sistematskog pregleda: budi prisutan i osluškuj čak i kad je tiho. Lani je moja kći otputovala u Georgiju kako bi gledala i slušala. Bila je u društvu dvoje liječnika i nekolicine studenata medicine, a onamo su otišli kako bi besplatno liječili migrante koji rade na poljima kukuruza. Na pregled joj je došao mladić koji je, kako je kasnije napisala, “bio savršen primjerak dječaka na prekretnici u odraslu mušku dob”. Taj joj je mladić od šesnaest godina počeo govoriti o svome srcu. Neki put mu brže kuca. Ponekad osjeti udaranje u ušima. Pregledom nije otkriveno ništa sumnjivo, osim što je ona slušanjem njegova srca osjetila kao da će mu probiti prsni koš.

Rezultate i prijedlog dijagnoze dala je jednom od starijih liječnika: sumnjala je na aritmiju, prirodnu fiziološku promjenu, pojačan rad štitnjače, anemiju ili simptome napada panike. EKG nalaz još ih je više zbunio: devijacija desnog aksona, hipertrofija desne klijetke, povišeni T valovi. Nitko to nije znao protumačiti. Nadređeni liječnik otvoreno mu je rekao: “Možeš tako nastaviti raditi u polju i da ti srce jednostavno stane.” Mladić se skamenio. Moja se kći našla pred ozbiljnom moralnom dilemom koju je sročila ovako: “Da je to neki klinac iz Amerike koji preko ljeta radi na bazenu i trenira nogomet i da mi dođe s istim problemom, bih li mislila da nije riskantno? Vjerojatno ne bih, već bih ga uputila kardiologu.” No, ovo je bio posve drukčiji slučaj. “Prvo, nemoj naškoditi. Tako nas uče. No, nije to tako jednostavno. Mislim da je ovome pacijentu EKG više naštetio nego koristio. Vjerojatno će mu se to prije pretvoriti u veliki teret nego što će on znati što da s time napravi.” Nemoj naškoditi. To nije kraj nego početak, temeljna postavka u sigurnoj i svetoj potrazi za istinom.

Roger Cohen

Komentare šaljite na intelligence@nytimes.com

Autor: The New York Times
15. svibanj 2011. u 22:00
Podijeli članak —
Komentirajte prvi

Moglo bi vas Zanimati

New Report

Close