Kenichi Horie puno je obećavao kao mladi inženjer. U prvoj polovici 30ih godina radio je za jednog od vodećih proizvođača automobila i posvuda bio hvaljen zbog rada na dizajnu naprednih sustava biogoriva.

No, poput mnogih mladih Japanaca, i on je bio takozvani privremeni radnik, držali su ga na privremenom ugovoru, pa nije imao siguran posao, a plaća mu je iznosila samo polovicu plaće stalno zaposlenih, većina kojih ima četrdeset ili više godina. Nakon što je preko deset godina pokušavao dobiti status stalnog zaposlenika, Horie je konačno odustao – ne samo od privremenih poslova, već i od Japana. Prije dvije godine odselio se na Tajvan kako bi studirao kineski jezik. “Japanske tvrtke štite starije radnike nauštrb mlađih generacija”, rekao je Horie, kojemu je sada 36 godina. “U Japanu sam nailazio samo na zatvorena vrata. Na Tajvanu mi govore da imam savršen životopis.” Kako ova gospodarska supersila u slabljenju sve brže sijedi, tako očajnički mora povećati produktivnost i pustiti s lanca poduzetničku energiju sve manjeg broja mladih. No, čini se da Japan radi upravo suprotno. “Među mladim generacijama postoji osjećaj da ne možemo napredovati bez obzira na to koliko se trudimo”, kaže Shigeyuki Jo, jedan od autora knjige “Istina o generacijskoj nejednakosti”. “Svaka prilika kao da nam se blokira, kao da lupamo glavom o zid.”Mladi i društveni stručnjaci upozoravaju da je starenje stanovništva prepreka za napredak državnoga gospodarstva. Podaci o zaposlenosti samo potvrđuju da mnogi mlađi Japanci imaju drugorazredni status. Prošle je godine 45 posto zaposlenih osoba u dobi od 15 do 24 godine bilo zaposleno na ugovor o djelu ili radu, što je značajan porast u odnosu na njih 17,2 posto 1988. te dvostruko više u odnosu na radnike istog statusa u starijim dobnim skupinama. Samo 56,7 posto studenata na posljednjoj godini studija dobilo je ponudu za posao prije no što su diplomirali u listopadu 2010. godine, što je najniža brojka ikad zabilježena.“Japan ima najgoru generacijsku nejednakost na svijetu”, rekao je Manabu Shimasawa, profesor socijalne politike na sveučilištu Akita.

“Japan je izgubio vitalnost jer se starije generacije ne žele maknuti s puta.”Postoje i korporacije koje zapošljavaju prevelik broj mladih na radnim mjestima koja su loše plaćena i na kojima ne mogu napredovati, čime ih u biti prisiljavaju da na sebe preuzmu trošak održavanja starijih zaposlenika na zaštićenim radnim mjestima. Nagisa Inoue, na posljednjoj godini studija na tokijskom sveučilištu Meiji, kaže da razmatra o tome da si uplati petu godinu studija, što smatra boljom opcijom nego da diplomira bez ponude za posao jer bi joj takav ishod na krutom japanskom tržištu rada mogao trajno upropastiti mogućnost da ikada dobije posao u poslovnom svijetu za koji će primati visoku plaću. To je tako jer japanske tvrtke, čak i kad ponude stabilan i stalan posao, preferiraju osobe koje su tek diplomirale jer ih smatraju pokornijim kandidatima koji će se lakše stopiti s japanskom poslovnom kulturom. Ironija leži u tome, kaže Nagisa (22), što ona uopće ne želi raditi za neku veliku korporaciju. Radije bi se uključila u rad neprofitne skupine, ali i to bi joj onemogućilo dobivanje takozvanog stalnog posla. Mnogi sociolozi slažu se da je teško gospodarsko stanje doprinijelo pritiscima da se prilagodi japanski zastarjeli sustav zapošljavanja. Internetskim istraživanjem koje su proveli studenti sveučilišta Meiji, a kojim su obuhvatili stanovništvo u dobi od 18 do 22 godine, otkriveno je da dvije trećine ispitanika smatra da mladi ne riskiraju i da im posao nije izazovan te da su umjesto toga postani generacija rezigniranih introverta.“Došlo je do neslaganja između starog sustava i mladih generacija”, rekao je Yuki Honda, profesor pedagogije na Tokijskom sveučilištu. “Mnogi mladi Japanci ne žele životni stil istovjetan onome svojih roditelja kojim dominira posao, ali nemaju drugog izbora.”Suočeni sa sve većom mogućnošću javnog negodovanja i prosvjeda, dužnosnici Ministarstva socijalne skrbi krajem prošle godine savjetovali su poslodavcima da osobe priznaju kao novodiplomirane do tri godine nakon završetka studija. Također nudi subvencije u iznosu do 1,8 milijuna jena, odnosno oko 22.000 dolara po osobi, velikim kompanijama ukoliko ponude takozvane stalne poslove osobama koje dolaze ravno s fakulteta.

No, prepreke mladima u poduzetništvu i posljedice toga po japansku ekonomiju nigdje nisu toliko vidljive ni teške kao u propasti japanskog poduzetništva. “Japan je na nuli”, tvrdi Yuichiro Itakura, propali internetski poduzetnik koji je o svom iskustvu napisao knjigu.“Utvrđene interesne stranke boje se da će im mladi pridošlice ukrasti sve što imaju”. Ovaj mladi Japanac ispričao nam je što se dogodilo s Takafumijem Horiejem, jednim od najpoznatijih internetskih tajkuna u zemlji. Taj vragolasti mladić od tridesetak godina koji je na sastanke nosio obične majice kratkih rukava i drsko zaobilazio pravila prije pet godina je uhićen i optužen za prijevaru. Mladi Japanci na njegovo uhićenje gledaju kao na upozorenje svima njima da ne pokušavaju zamutiti vodu. Umjesto da reagiraju burno i prosvjeduju, mnogi se slažu da umjesto toga mladi Japanci krive same sebe te ili odustaju ili pokušavaju pronaći zadovoljstvo u ograničenom djelokrugu.Mladi Japanci mahom izbjegavaju mirovinska davanja: polovica radnika mlađa od 35 godina ne uplaćuje zakonom određene doprinose. “U Francuskoj mladi izlaze na ulice”, objasnio je mladi političar Ryohei Takahashi. “U Japanu jednostavno ne plaćaju.” Ili jednostavno odustaju, poput mnogih iz prve japanske “izgubljene generacije” od prije desetak godina. Jedna od njih je i Kyoko, koja se bojala otkriti nam prezime iz straha da bi joj to u budućnosti moglo nauditi karijeri. Prije gotovo deset godina, dok je još bila na prvoj godini fakulteta Waseda, od nje se očekivalo da pođe ustaljenim putem do uspjeha u poslijeratnom Japanu, odnosno da nađe posao u jednoj od vodećih tvrtki. Priča nam da je počela dobro i na razgovorima za posao pokušavala odati dojam entuzijastične osobe koja ne izražava glasno vlastito mišljenje, što je ravnoteža koju japanski poslodavci, koji traže marljive konformiste, smatraju poželjnom. No, nakon intervjua u deset različitih tvrtki, doživjela je manji živčani slom. Kaže da je shvatila kako ne želi postati korporativni ratnik koji živi za posao. Bila je prisiljena pridružiti se redovima “slobodnjaka” – mladih koji za nisku plaću rade na kratkotrajnim poslovima.“Shvatila sam da ne želim postati takva osoba”, prisjeća se Kyoko, kojoj je sada 29 godina. “Ali, zašto me vjernost samoj sebi toliko stajala?”

Martin Fackler