Ovaj udaljeni otok u surovom Istočnom kineskom moru poznat je po golemim moljcima, žestokom okinavskom alkoholu i stijenju u blizini obale koje neki smatraju potonulim ostacima izgubljene civilizacije, nalik onoj na Atlantidi.

No, u Tokiju se stvaraju planovi za još jedan dodatak otoku, a to je stotinjak pripadnika Samoobrambenih snaga, to jest, Japanske vojske. Otok Yonaguni, na kojem se nalaze tek tri seoca i mala zračna luka, najzapadnija je točka Japana odakle se tijekom vedrog vremena može vidjeti Tajvan. Također je najbliže naseljen teren Senkakusu, manjoj skupini otočića pod kontrolom Japana, no svojataju ih i Kina i Tajvan, gdje ih nazivaju Otočjem Diayou. Time se Yonaguni i njegovih 1600 uglavnom ostarjelih stanovnika našlo neugodno blizu diplomatskom obračunu s Pekingom nakon što je u rujnu prošle godine kineski koćar uhićen u blizini Senkakusa, no Tokio je ubrzo odustao od optužbi. Vlada premijera Naota Kana tad je obećala da će pojačati obrambeni sustav na “udaljenim otocima”, a čini se da će se uskoro pokrenuti plan o kojem se raspravlja već godinama, to jest, da će na Yonaguni poslati manji garnizon. “Kinezi stalno dolaze, a mi se nemamo čime obraniti, samo nekolicinom pištolja”, kaže predsjednik okruga Yonaguni Shukichi Hokama, spominjući dvojicu policajaca koji su jedina služba sigurnosti na otoku. No, plan o dolasku postrojbe stvorio je zbrku na ovom uspavanom otoku. Lokalni izbori, koji su se održali u rujnu usred neodlučne situacije s koćarom, pretvorili su se u gorku referendumsku bitku o prihvaćanju garnizona, a pristaše dolaska vojske osvojili su četiri od šest mjesta u gradskom vijeću. Pristaše dolaska garnizona, koje predvodi Hokama, nadaju se da će vojna baza umiriti ljude te dovesti do rasta nužno potrebnih radnih mjesta i mlađe populacije, naročito ako vojnici dovedu svoje obitelji.

Nadaju se da će oživjeti ovaj gospodarski obamro otok na kojem nema srednje škole ni bolnice i na kojem je samo u posljednjih deset godina broj stanovnika opao za 250 njih ili 15 posto.Hokama je odbio argumente suprotne strane koja je tvrdila da će dolazak garnizona naštetiti odnosima s Tajvanom. Otkako je došao na vlast prije pet godina, kaže, često je posjećivao Tajvan i u tajvanskom gradu Hualienu otvorio ured otoka. “I Tajvan ima vojsku”, kaže šezdesetdvogodišnji Hokama. Kaže da mnogi otočani također osjećaju povezanost sa Senkakusom, otočjem udaljenim otprilike 145 kilometara sjeverno od Yonagunija. Dok je bio dijete, prepričava Hokama, na otočje ga je dvaput vodio otac, ribar koji je brodom prevozio ribu do tvornice koja je nekoć radila na jednom od otoka Senkakusa, ali se zatvorila prije više od 30 godina. Međutim, dolasku vojske na Yonaguniju, dijelu lanca Okinawa, duboko se protive jer su još živa ružna sjećanja na japansku vojsku koja je uperila puške na okinavske civile tijekom Drugog svjetskog rata. Boje se da će vojnici otjerati jedinu nadu za uspješnu gospodarsku mogućnost, a to su ulagači i turisti iz energičnog Tajvana, udaljenog tek 105 kilometara. “Imamo izbor između gospodarske razmjene s Tajvanom i Samoobrambenih snaga”, kaže Shoichi Miyara, uzgajivač šećerne trske. “Hoćemo li prigrliti to što se događa ili se oduprijeti?”Vođa suprotne strane, šezdesetosmogodišnji Yosuke Azato, umirovljeni serviser, kaže da je odgovor jasan – prigrliti promjene.

Azato kaže da je prije rata Yonaguni uživao bliske gospodarske veze s Tajvanom koji je tada bio japanska kolonija. Odrastajući u poratnom razdoblju, kaže, sjeća se da je Yonaguni bio žarište za krijumčarenje u Tajvan, a u to je vrijeme broj stanovnika porastao na preko 12.000 dok se američke okupacijske snage nisu obrušile na taj teritorij tijekom pedesetih godina prošlog stoljeća. Prošle je godine sam pokušao oživjeti trgovačke veze s Tajvanom. Naime, kupio je nekoliko tona gnojiva u Tajvanu koje je mogao prodati uzgajivačima šećerne trske na Yonaguniju po znatno jeftinijoj cijeni od skupog gnojiva s glavnog japanskog otoka koji je udaljen gotovo 1050 kilometara, a gnojivo je ubrzo postalo popularno u Japanu. “Najbolje se možemo zaštititi gospodarskim partnerstvom s njima”, kaže. Drugi ljudi koji se protive garnizonu boje se da će vojnici donijeti buku i kriminal, kao što se na glavnom otoku u otočju Okinawa žale na veliku prisutnost američkih snaga.Hitomi Maehamamori, dvadesetosmogodišnjakinja koja radi sezonske poslove, kaže da je ranije nije zanimala politika. No, kaže, epizoda s koćarom ju je šokirala. “Zašto to Kina radi?”, pitala je. “Nemam ništa protiv Samoobrambenih snaga ako kineske brodove budu držali postrani.”

Martin Fackler