Dok posljednjih dana pratim ustanke koji se šire arapskim svijetom, na usnama mi titra smiješak, a u želucu mi stoji kamen. Zašto osmijeh? Jedan mi je prijatelj iz Libije neki dan ispričao kako je na nekom arapskom televizijskom kanalu koji se emitira u Benghaziju vidio visoko uzdignut transparent na kojem je pisalo “Ana Rajul” – “Ja sam čovjek”.

Ako se u nekoj rečenici može sažeti bit arapskog ustanka, to je ta rečenica. Kao što sam već pokušao objasniti, ovaj ustanak u svojoj srži nije politički čin, već egzistencijalni. Svi su režimi svojem narodu donekle oduzeli temeljno dostojanstvo. Kako su ljudi diljem svijeta sve povezaniji, Arapi su shvatili koliko zapravo zaostaju, ne samo za Zapadom, već i za Kinom, Indijom i subsaharskom Afrikom.Kad se osjećaj da se autokrati na vlasti prema njima ponašaju kao prema djeci spojio s osjećajem da ih čitav svijet smatra zaostalima, stvorilo se duboko ukorijenjeno poniženje, što se vidi na transparentima, kao što je onaj iz Libije, koji svima, a ne nekome određenome, žele reći: “Ja sam čovjek”, vrijedim, nadam se, želim jednaka prava kao što imaju svi drugi na svijetu. S obzirom da svi Arapi dijele iste osjećaje, ovo Arapsko proljeće neće završiti, koliko god ih diktatori ubijali. Raymond Stock, profesor arapskog jezika na Sveučilištu Drew u Madisonu u državi New Jersey, piše biografiju egipatskog nobelovca Nedžiba Mahfuza. U članku koji je objavio Institut za istraživanje inozemne politike, Stock je istaknuo da je Mahfuz sve osjećaje koji su pokrenuli Arapsko proljeće nagovijestio u romanu “Put između dva dvorca”. Naime, u romanu Mahfuz progovara kroz lik pobunjenika i huškača koji, u obrani pobune protiv faraona, izgovara riječi koje je mogao izreći bilo koji prosvjednik s trga Tahrir: “Pretrpjeli smo muke koji ni jedan čovjek ne bi mogao. Kad se naš bijes usprotivio truleži porobljavanja i tame, našu su pobunu nazivali kaosom, a nas lopovima. No, bila je to revolucija protiv despotstva potpomognuta blagoslovom bogova.”

Međutim, eto objašnjenja i za kamen u želucu.Režimi arapskih zemalja pod svaku su cijenu htjeli suzbiti ikakve naznake civilnog društva ili stranaka koje žele promjene pod njihovom vlasti. Stoga su oni izvana pred teškom dilemom: oni koji su tvrdili da je Amerika trebala stati na stranu Hosnija Mubaraka te da ne bi trebalo Bashara alAssada, predsjednika Libije, rušiti s vlasti radi očuvanja stabilnosti zaboravljaju da je ta stabilnost nastala nauštrb dobrobiti milijuna Arapa.No, pad diktatorskih režima ulijeva nadu da će narod sam stvoriti demokraciju u Egiptu, Siriji, Jemenu i Libiji.Ipak, treba se iskreno zapitati: je li raspad tih društava bio prevelik raskol da bi se od toga išta vrijedno nanovo izgradilo? Je li Arapsko proljeće bilo neizbježno, ali je došlo prekasno? Moj je odgovor da nikad nije kasno, ali neke su rupe jednostavno dublje od drugih, a mi sada vidimo da se arapski demokrati trebaju iskopati iz stvarno duboke rupe. Svako im dobro.

Thomas L. Friedman