Malo je država doživjelo tako dramatičan gospodarski preokret kao što se dogodio u Japanu. Bila je to prava priča o uspjehu u Aziji – Japan je tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća uhvatio iznimno uspješan val trgovine špekulativnim dionicama i nekretninama te postao prva zemlja koja je ugrozila dugu dominaciju Zapada.

Međutim, val se razbio o stijene, a Japan počeo dugo i neumoljivo nazadovati. Čitavu je već jednu generaciju Japan zapetljan u slab rast i deflaciju, korozivni slobodni pad cijena. Danas se Sjedinjene Američke Države i druge zemlje Zapada i same pokušavaju izvući iz duga i krize na tržištu nekretnina, a zapadnjački ekonomisti upozoravaju na “japanifikaciju”, to jest, pad u istu deflacijsku zamku smanjene potražnje koja se javlja kad potrošači ne žele trošiti, korporacije ne ulažu, a banke sjede na hrpi novca. Polako se razvija začarani krug koji sam sebe hrani: cijene dalje padaju, smanjuje se broj radnih mjesta, ljudi stežu remen još više, a tvrtke smanjuju potrošnju i odgađaju planove za širenje poslovanja. “SAD, Velika Britanija, Irska – sve one sada prolaze fazu koju je Japan prošao prije desetak godina”, kaže Richard Koo, glavni ekonomist tvrtke Nomura Securities. Deflacija je ostavila dubok trag na Japance, pothranjujući generacijski jaz i kulturu pesimizma, fatalizma i izgubljenih očekivanja. Iako i dalje napreduje u mnogo stvari, Japan se suočava s izrazito teškom situacijom. Mlađima od 40 godina teško je pojmiti koliko sadašnje stanje nema veze s osamdesetima, kad je snažni i prijeteći div Japan bio spreman pokoriti američku industriju od proizvođača automobila do superračunala. Danas je japansko gospodarstvo kakvo je bilo i 1991. godine: prema trenutnim tečajima radi se o bruto domaćem proizvodu od 5,7 trilijuna dolara. Tijekom istog razdoblja američko se gospodarstvo utrostručilo na 14,7 trilijuna, a čini se da će ove godine Kina preteći Japan i postati drugo najveće gospodarstvo na svijetu. Tvrtke i privatni ulagači trilijune su dolara izgubili na tržištu dionica, koje sada vrijedi tek četvrtinu onoga koliko je vrijedilo 1989. godine, te na tržištu nekretnina gdje su cijene kuća istovjetne onima iz 1983. godine.

A budućnost ne djeluje svijetlo za najveću vladu na svijetu koja se bori s opadajućim brojem stanovnika te rastom stopa siromaštva i samoubojstava. Vjerojatno je najočiti utjecaj na japansku krizu samopouzdanja. Gotovo arogantan ponos zamijenio je strah od budućnosti te gotovo zagušljiva rezigniranost. Japan se, izgleda, zarobio u školjku. Nekoć nezasitni proizvođači danas prepuštaju industrijsku proizvodnju gladnim Južnokorejcima i Kinezima. Japanski su potrošači nekoć letjeli do Pariza i Manhattana radi kupovine, a danas sve više ostaju kod kuće i novac čuvaju za neizvjesnu budućnost. Među mladim Japancima vidljiva je štednja. Ne kupuju skupocjene stvari kao što su automobili i televizori, a sve manje njih odlazi studirati u inozemstvo. Pesimizam je najočitiji kod mlađih muškaraca koje opisuju kao “biljojede” jer ne dijele spremnost svojih roditelja da dugo i naporno rade, a ne ide im ni u ljubavi.“Japance su nekoć zvali gospodarskim životinjama”, kaže Mitsuo Ohashi, bivši izvršni direktor kemičarskog diva Showa Denko. “Negdje se putem izgubio životinjski nagon Japanaca.” Klasična priča s deflacijom jest ta da pojedinci i tvrtke sve manje troše jer je, u vrijeme kad cijene padaju, razumno čuvati gotovinu jer dobiva na vrijednosti. No, u Japanu je deflacija zahvatila gotovo čitavu generaciju i ostavila znatno dublji utjecaj. Posijala je dubok pesimizam oko budućnosti i strah od rizika pa su ljudi sve manje voljni trošiti i ulagati zbog čega se potražnja i cijene sve više smanjuju. “Pojavila se nova vrsta zdravog razuma – potrošači smatraju da je kupnja i zaduživanje nerazuman i nepromišljen potez”, kaže Kazuhisa Takemura, profesor na Sveučilištu Waseda u Tokiju i stručnjak za psihologiju deflacije. Gospodarstvenici tvrde da deflacija sama sebe hrani jer tvrtke i pojedinci, da bi preživjeli, moraju srezati troškove i prodati svoju imovinu te ne kupuju nove stvari i ne ulažu.

“Deflacija ubija rizik koji je kapitalističkim gospodarstvima potreban za ostvarenje rasta”, kaže Shumpei Takemori, ekonomist s tokijskog Sveučilišta Keio. “Kreativno razaranje zamijenilo je samo razaranje.”Trgovci se služe ekstremnim metodama kako bi začahurene potrošače naveli da ponovno počnu trošiti. No, često se pretvaraju u rat cijenama koji opet gura Japan u ponor deflacije. Čak su i vjenčanja na rasprodaji: svadbene sale nude najam za 600 dolara, što je manje od desetine cijene od prije desetak godina. U Osaki, trećem gradu u Japanu po veličini, nedavno je održana rasprodaja s totalno sniženim cijenama, a odaziv je bio poražavajući. “Čini se da Japanci više nemaju niti želju dobro izgledati”, kaže Akiko Oka (63), prodavačica u maloj trgovini odjećom. Nakon godina mirovanja Japan se, izgleda, budi i počinje suočavati s problemima. Međutim, za mnoge je Japance možda već prekasno. Yukari Higaki (24), kaže da štedi tako što kupuje odjeću u diskontnim centrima, sama pravi ručak i ne putuje u inozemstvo. Kaže da njezina generacija relativno ugodno živi, ali da su njezini vršnjaci u obrambenom stavu i spremni na najgore. Hisakazu Matsuda, ravnatelj Japanskog instituta za istraživanje potrošačkog tržišta, mlade Japance naziva mrziteljima potrošnje. Procjenjuje da će ta generacija do svoje šezdesete godine štednjom Japan stajati oko 420 milijardi dolara. “Ne postoji slična generacija ovoj u cijelom svijetu”, dodaje. “Misle da je glupo trošiti.”Yukari Higaki, koja honorarno radi u trgovini namještajem, kaže: “Mi smo generacija koja preživljava.”

Martin Fackler; Steve Lohr doprinio izvještaju iz New Yorka