EN DE

Ispitivanje granica empatije

Autor: The New York Times
16. listopad 2011. u 22:00
Podijeli članak —

Da postoji globalni indeks suosjećanja, padao bi brže nego povjerenje potrošača ili grčko gospodarstvo. Razmislite samo o tome što se u posljednje vrijeme piše.Amerikanci reže na prijedlog produljenja naknada za nezaposlene, a čak se pomoć najugroženijima prošli mjesec našla u krizi zbog washingtonskog prepucavanja oko proračuna.

već od 5 € mjesečno
Pretplatite se na Poslovni dnevnik
Pretplatite se na Poslovni Dnevnik putem svog Google računa, platite pretplatu sa Google Pay i čitajte u udobnosti svoga doma.
Pretplati se i uštedi

Europljani smanjuju mirovine, a “nema volje za pomoći gladnima u Somaliji”, kako kaže jedan diplomat. Psiholozi i primatolozi godinama tvrde da je suosjećanje razvijeni instinkt, usađen u mozgu.U svojoj novoj knjizi “The Better Angels of Our Nature” psiholog Steven Pinker suosjećanje naziva “najnovijom modom u ljudskoj prirodi”. U čimpanza je prisutna empatija, kao i u drugih vrsta majmuna. Čak i miševi osjećaju bol svojih bližnjih. No ako se trend nastavi, primjereniji bi predmet istraživanja mogli biti štakori. Jesu li ljudi i društva dana sve okrutniji? Nisu. Međutim, suosjećanje je ograničen resurs, sustav ukorijenjen u kognitivnim mrežama koje se iscrpljuju i kojima treba nadohrana, a to nije uvijek razuman proces. Osobe zaposlene u sektoru skrbi o granicama suosjećanja znaju koliko i o njegovoj vrijednosti.Istraživanja provedena među sestrama na onkološkim odjelima, radnicima u traumi i bračnim savjetnicima pokazala su da kod njih dolazi do “zamora empatije” koji je izravno povezan s omjerom uloženih osjećaja. “Kad slušaju ljude koji pate i znaju da im ne mogu pomoći, za njih je to strašan teret”, kaže Charles Figley, psiholog sa Sveučilišta Tulane u New Orleansu. U proteklih su deset godina, kaže, profesionalne organizacije počele izdavati naputke za ublažavanje zamora, preporučujući, naprimjer, više odmora, potporu kolega te odlazak na terapiju. Zamor se javlja “kad iste probleme opetovano doživljavaju, kad su kronični i kad ishod nije povoljan”, kaže Bret Moore, bivši vojni psiholog i jedan od autora knjige “Wheels Down: Adjusting to Life After Deployment”. “Znate da vam se to događa kad se počnete moliti da vam pacijenti otkažu dolazak.”

Da postoji globalni indeks suosjećanja, padao bi brže nego povjerenje potrošača ili grčko gospodarstvo. Razmislite samo o tome što se u posljednje vrijeme piše.Amerikanci reže na prijedlog produljenja naknada za nezaposlene, a čak se pomoć najugroženijima prošli mjesec našla u krizi zbog washingtonskog prepucavanja oko proračuna.

Europljani smanjuju mirovine, a “nema volje za pomoći gladnima u Somaliji”, kako kaže jedan diplomat. Psiholozi i primatolozi godinama tvrde da je suosjećanje razvijeni instinkt, usađen u mozgu.U svojoj novoj knjizi “The Better Angels of Our Nature” psiholog Steven Pinker suosjećanje naziva “najnovijom modom u ljudskoj prirodi”. U čimpanza je prisutna empatija, kao i u drugih vrsta majmuna. Čak i miševi osjećaju bol svojih bližnjih. No ako se trend nastavi, primjereniji bi predmet istraživanja mogli biti štakori. Jesu li ljudi i društva dana sve okrutniji? Nisu. Međutim, suosjećanje je ograničen resurs, sustav ukorijenjen u kognitivnim mrežama koje se iscrpljuju i kojima treba nadohrana, a to nije uvijek razuman proces. Osobe zaposlene u sektoru skrbi o granicama suosjećanja znaju koliko i o njegovoj vrijednosti.Istraživanja provedena među sestrama na onkološkim odjelima, radnicima u traumi i bračnim savjetnicima pokazala su da kod njih dolazi do “zamora empatije” koji je izravno povezan s omjerom uloženih osjećaja. “Kad slušaju ljude koji pate i znaju da im ne mogu pomoći, za njih je to strašan teret”, kaže Charles Figley, psiholog sa Sveučilišta Tulane u New Orleansu. U proteklih su deset godina, kaže, profesionalne organizacije počele izdavati naputke za ublažavanje zamora, preporučujući, naprimjer, više odmora, potporu kolega te odlazak na terapiju. Zamor se javlja “kad iste probleme opetovano doživljavaju, kad su kronični i kad ishod nije povoljan”, kaže Bret Moore, bivši vojni psiholog i jedan od autora knjige “Wheels Down: Adjusting to Life After Deployment”. “Znate da vam se to događa kad se počnete moliti da vam pacijenti otkažu dolazak.”

Javnost na jednak način reagira na masovnu nezaposlenost i zemlje kojima hara glad. Ti problemi nagrizaju maštu upravo zato što su zastrašujući i što prijašnja nastojanja ničemu nisu dovela.I za nezaposlene i za gladne već smo dali milijarde dolara, a rezultata nigdje. Kad bi barem prestali priskakati u pomoć. Instinkt za pomaganjem razvio se radi zaštite obitelji, zaštite klana. Neki psiholozi razlikuju moralnu intuiciju, fizičku užasnutost što je nekoga pogodio automobil ili prestravljenost suzama roditelja kojima je oteto dijete, i moralni razum, intelektualni proces poimanja većih tragedija, kao što su poplave i glad. Moralna je intuicija jača, pobuđuje jaču emocionalnu reakciju, pa ljudi više suosjećaju s pojedinačnom žrtvom nego sa stotinama žrtava ili čitavom regijom. “Ponekad to uspoređujem s vidom”, kaže Paul Slovic, psiholog sa Sveučilišta u Oregonu i predsjednik neprofitne organizacije Decision Research. “Imamo tu profinjenu sposobnost koja je racionalna i u uporabi većinu vremena, no također nas može zavarati, onako kako optičke iluzije prevare oko.”Kako bi što bolje pomogli na terenu, gdje ljudi stvarno pate, možda je potrebno otupiti suosjećajne instinkte.U knjizi “Death in Life: Survivors of Hiroshima” psihijatar Robert Jay Lifton tvrdi da su spasitelji u Hiroshimi mogli funkcionirati samo zato što su “isključili” osjećaj suosjećanja, što on naziva “psihološkim otupljivanjem”. Kad dođe do opasnosti, često nam najviše može pomoći hladno srce.

Benedict Carey

Autor: The New York Times
16. listopad 2011. u 22:00
Podijeli članak —
Komentirajte prvi

Moglo bi vas Zanimati

New Report

Close