Financijska kriza, pokrenuta pohlepom i nepromišljenošću Wall Streeta i londonskog Cityja, za Zapad predstavlja ranu koju si je sam zadao.

Dobitnik neće biti Rusija, koja će, sa svojom krhkom ekonomijom, najvjerojatnije pretrpjeti više od Sjedinjenih Država, već će to biti Indija i Kina. One će upasti u vakuum moći koji će nastati kolapsom samopouzdanja Zapada. Ako uistinu želimo popraviti štetu, moramo prihvatiti da je ova kriza u svojim osnovama moralna, a ne financijska. Ona je proizvod ugađanja samome sebi, što je proizvod našeg ultraliberalnog društva. Indija i Kina su društva koja vole napredak, ali su i stovremeno i društva koja se vode moralnim principima starog tipa. Oni si ne mogu priuštiti liberalizam. Njihova mnogobrojna populacija tek je nedavno počela izlaziti iz života koji se zadovoljavao samo osnovnim potrebama. Njihova snaga leži u zatvorenim i vrijednim obiteljskim zajednicama u kojima roditelji uče svoju djecu da budu marljivi u školi i da idu na fakultet kad je to moguće kako bi ondje stekli stvarne i potrebne kvalifikacije i nakon toga u svijet otišli kao profesionalci predodređeni za uspinjanje na sam vrh. Impresionirani smo brzinom kojom Indijci (koji profitiraju od svog znanja i znanja engleskog jezika) uspijevaju u svim naprednim sektorima globalnog tržišta rada – znanosti, tehnologije, medicine, komunikacija, prava, inženjerstva i rudarstva. Oni zapadnjake izguravaju s najviših mjesta. Bolje su kvalificirani, motiviraniji, pouzdaniji i pošteniji. Posjeduju radnu etiku starog tipa koju smo mi, u velikoj većini, izgubili. Britanska premijerka Margaret Tatcher bila je predmetom ismijavanja kada je isticala viktorijanske vrijednosti industrije i štedljivosti. No bila je u pravu. Ti azijski profesionalci imaju upravo te vrednote, što je razlog zašto tako brzo idu naprijed i s vremenom će pokoriti svijet – ne silom, već marljivošću, inteligencijom i vještinom. Jednako impresivna je i čista fizička snaga kineske radne snage. Svatko tko posjeti Peking ili Šangaj ne može, a da ne primijeti zapanjujuću brzinu izgradnje zgrada. Nema tu ništa novoga. Nekoć je Zapad svijet učio kako putem brzih i žestokih napora treba mijenjati nebodere. Jedan od prvih primjera je Eiffelov toranj. Za drugi može poslužiti Empire State Building koji je zgotovljen za samo godinu i 45 dana. No danas tim rokovima ne bi mogli udovoljiti, unatoč naprednoj tehnologiji, budući da su te prednosti zasjenjene još bržim rastom kompleksnih i idiotskih planskih procedura, birokracijom, kratkovidnim trgovačkim unionizmom i restriktivnim zakonodavstvom.