Znanstvenici pokušavaju dokučiti zbog čega je glazba izražajna, a rezultati njihovih istraživanja pridonose boljem shvaćanju mozga te važnosti glazbe u ljudskom razvoju, komunikaciji i spoznaji.

Primjerice, istraživanja pokazuju da naš mozak ne shvaća glazbu samo kao emocionalnu razonodu, već i kao oblik kretanja i aktivnosti. Ista ona područja mozga koje se aktiviraju dok zamahujemo palicom za golf ili dok se potpisujemo također pojačano djeluju i kad čujemo izražajne momente u nekom glazbenom djelu. Uključuju se i područja mozga povezana s empatijom, čak i kod onih slušatelja koji nisu glazbenici. A ono što nam doista prenosi osjećaje možda nije ni melodija, ni ritam, već trenuci kad glazbenici tek neznatno promijene postojeće obrasce.Daniel J. Levitin, ravnatelj laboratorija za glazbenu percepciju, spoznaju i umijeće pri sveučilištu McGill u Montrealu, počeo je istraživati glazbeni izričaj na znanstveni način nakon što je poslušao izvedbu svoje omiljene Mozartove skladbe uživo.“Bio sam emocionalno prazan”, prisjeća se. “Skladatelj je napisao ovaj prekrasan komad. Na koji ga je način klavijaturist upropastio?”On i njegova asistentica Anjali Bhatara zamolili su Thomasa Plaunta, predstojnika odsjeka za klavir na sveučilištu McGill da odsvira dijelove Chopenovih nokturna na glasoviru Disklavier koji bilježi koliko dugo i koliko snažno osoba pritišće određenu tipku. Dobiveni podaci bili su im korisni jer glazbenici rijetko izvode skladbe točno onako kako su zapisane. Naime, dodaju interpretaciju i osobnost time što se zadržavaju na određenim notama, a brzo otpuštaju druge, neke odsviraju glasnije, a druge tiše. Snimka svirke tog glazbenika postala je osnova, stopostotno glazbeno tumačenje. Računalo je izračunalo prosječnu glasnoću i duljinu svake note. Znanstvenici su zatim izradili verziju koristeći te prosječne vrijednosti kako bi glazba zvučala homogeno, a u kojoj je svaka nota trajala jednako dugo, a svaka četvrtinka točno dvostruko dulje od osminke.

Također su izradili 50-postotnu verziju, u kojoj je duljina i glasnoća nota bila točno između mehaničkog prosjeka i originala, kao i 25-postotnu, 75-postotnu, pa čak i 125-postotnu te 150-postotnu verziju, u kojoj su tonovi bili još glasniji, a oni dugi još dulji.Testni subjekti ocjenjivali su koliko emocionalno zvuči svaka od tih verzija. Originalnu izvedbu naveli su kao najemocionalniju, a prosječnu kao najmanje emocionalnu. Verzije s više varijacija nego u originalu, one 125-postotne i 150-postotne nisu ih se dojmile kao emocionalnije. “Mislim kako to znači da je spomenuti pijanist vrlo iskusan u upotrebi tih izražajnih sredstava”, izjavila je Bhatara, koja je danas na postdoktorskom studiju pri Université Paris Descartes. “Optimalno ih koristi.”Rezultati doktora Levitina daju naslutiti kako slušatelji uočavaju više emocija kad u izvedbi postoji više iznenađujućih trenutaka. Recimo da violončelist YoYo Ma izvodi 12-minutnu sonatu u kojoj se ponavlja melodija od četiri note. U posljednjem ponavljanju melodija se širi na šest nota. “Ako to dobro postavim i izvedem, slušatelji dobiju osjećaj kao da gledaju izlazak sunca”, kaže Ma. Međutim, tvrdi kako se to događa samo ako sačuva naglasak i pretjerivanje za taj trenutak. “To je devijacija od obrasca”, napominje.Pjevačica Roseanne Cash smatra kako prekrasne skladbe i tehnički vješti izvođači također imaju svoja ograničenja. Emocija u glazbi ovisi o ljudskom tumačenju i nesavršenostima, “savijanju nota na određeni način”. “Čuli ste mnoštvo doista sjajnih pjevača koji vas nisu dirnuli”, objašnjava. “Oni kao da gimnasticiraju glasom, izvode nevjerojatne stvari. Ako kao pjevač imate ograničenja, možda ste primorani pronaći drugi put do slušatelja.”

Edward W. Large, glazbeni stručnjak pri Florida Atlantic University, skenirao je mozgove osoba sa i bez iskustva u izvođenju glazbe dok su slušali dvije verzije Chopinove etide: snimku pijanista i doslovnu verziju bez varijacija od strane čovjeka. Tijekom slušanja originalnog izvođenja, područja u mozgu povezana s emocijama aktivirala su se puno više negoli kod verzije bez naglasaka.Aktivirao se i sustav zrcalnih neurona, dio mozga koji se uključi kada osoba promatra nekoga kako radi nešto što i sam promatrač zna – kao kad plesači gledaju snimku plesa. Međutim, u Largeovoj studiji sustav zrcalnih neurona aktivirao se čak i kod osoba koje nisu glazbenici. Možda ti dijelovi mozga, koji uključuju i neka područja povezana s jezikom, “aktiviraju empatiju, kao da osjećate emociju koju vam izvođač na pozornici pokušava prenijeti, a zatim mozak zrcali te emocije”, objasnio je Large. Područja mozga povezana s motorikom, koja se bave svime, od pletenja do trčanja, također su reagirala na promjene u tempiranju i glasnoći.Anders Friberg, glazbeni stručnjak pri švedskom KTH kraljevskom institutu za tehnologiju, otkrio je da se brzina ljudskih pokreta prilagođava promjenama tempa u glazbi koja je slušateljima najugodnija. “Dobili smo glazbu vrhunskog zvuka iz krivulje brzine prirodnih ljudskih pokreta”, objasnio je. “Razlike su bile suptilne, ali slušatelji su ih primijetili. Ti slušatelji nisu bili stručnjaci.” Nezavisno od njega, Levitinov tim otkrio je da su autistična djeca ocijenila različite izvedbe kao jednako emocionalne.

No, u drugim istraživanjima otkriveno je kako autistična djeca ocjenjuju glazbu kao radosnu, tužnu ili strašnu, što daje naslutiti, rekao je doktor Levitin, kako “njihovo prepoznavanje emocija u glazbi ostaje netaknuto, odnosno da mogu slušati emocionalnu izvedbu bez prizivanja spornih emocija”.I u Levitinovoj, i u Largeovoj studiji otkriveno je da je tempiranje puno važnije od glasnoće glede percepcije emocija u glazbi kod slušatelja.Možda je to posljedica evolucijske prilagodbe, izjavila je Nina Kraus, neurobiologinja sa sveučilišta Northwestern u Illinoisu, s obzirom na to da bi “živčani sustav koji je osjetljiv i prilagođen promjenama tempa bio živčani sustav koji, s evolucijskog stajališta, ima veću vjerojatnost pobjeći od potencijalnih neprijatelja, preživjeti i imati djecu”.Nadalje, tempiranje u glazbi možda je povezano s tempiranjem u govoru. “Razlika između glasova B i P, primjerice, leži u odabiru trenutka za proizvodnju glasa”, objasnio je Aniruddh D. Patel, glazbeni stručnjak pri Institutu za neuroznanost u San Diegu. Geoff Emerick, snimatelj Beatlesa, ispričao je: “Ponekad bi se tijekom snimanja pjesme pojavila pogreška, ali smo na nju znali reći da zvuči prilično dobro, pa smo raspravljali treba li je ostaviti’”. “Kad je tempo savršen, uho ili mozak to jednostavno ignoriraju.”Iako postoji konsenzus o tome što čini glazbu izražajnom, izvođači tvrde kako to nije nepromjenjivo. Kako je rekla Roseanne Cash: “Neke su stvari neiskazive. One jednostavno čine dio tajne porijekla stvaralačke energije. To je dio duše.”

Pam Belluck