Znanstvenici još uvijek nisu uspjeli procijeniti koliki postotak u poimanju umjetničkih kadrova imaju tražila na fotoaparatima, no ta je brojka sve veća. Zato se Ruth Fremson, fotografkinja New York Timesa, koja je ljetos pratila Venecijanski bijenale, vratila s mnoštvom slika na kojima ljudi rade više-manje isto što i ona – fotografiraju umjetnička djela ili promatrače umjetničkih djela. Više ili manje.

Samo se dvoje fotografiranih poslužilo standardnim fotoaparatom, koji su morali približiti oku, a svi su se drugi poslužili mobilnim telefonom ili mini kamerom s malim ekranom, koja znatno olakšava hvatanje kadra.Lice i naličje fotografije očito se mijenjaju. Sveprisutnost fotoaparata na izložbama možda je i zabrinjavajuće, naročito što se pokazalo da većina umjetničkih djela služi tek kao prigodna pozadina za fotografiju nečije prisutnosti.Fotoaparat je način povezivanja, sudjelovanja i skupljanja prolaznih iskustava. Kako god bilo, ljudi se fotoaparatom danas sve više služe u estetskim reakcijama. Sudeći prema broju fotografija koje je Ruth Fremson prikupila snimajući one koji su fotografirali kip umjetnika Rudolfa Stingela kao upaljene svijeće u stvarnoj veličini, čiji je autor umjetnik Urs Fischer, radi se o jednom od popularniji izložaka na Bijenaleu, koji je otvoren do 27. studenoga.Usto, prisutnost fotoaparata u fotografiji doprinosi dojmu neobičnosti, kao što je slučaj s fotografijom Ruth Fremson na kojoj jedan gospodin fotografira fotografski mural Cindy Sherman, zbog čega se stvara dojam da autorica, odjevena kao žonglerica, pozira upravo njemu te djeluje stvarnije nego u samoj instalaciji. Dakako, fotografija osobe koja fotografira umjetnički autoportret slojevita je poput luka, a takvu slojevitost možda možemo naći samo među fotografima koji posjećuju izložbe.

Roberta Smith

Instalacija Norme Jeane