Kuće pastelnih boja nadahnute Sredozemljem nižu se duž obale i popunjavaju proplanke ovog ruralnog gradića na Filipinima te tako ponižavaju svoje tradicionalne inačice građene od neobojanih betonskih zidova pokrivenima krovom valovitog crijepa.

Te veće kuće, a rijetko koja od njih je nastanjena, pripadaju stanovnicima koji rade u inozemstvu i namjeravaju se ovamo jednog dana vratiti. Unatoč činjenici da su odsutni, ti radnici novčano su doprinijeli izgradnji cesta, škola, vodoopskrbnih mreža i ostale infrastrukture kojom se obično bavi lokalna uprava. Plaćaju i godišnja slavlja koja tradicionalno financiraju općine, crkve i lokalna poduzeća. Zahvaljujući njihovoj pomoći, Mabini je prošle godine na vladinoj ljestvici ravoja gradova diljem države postao “prvorazredna” općina, dok je ranije bio “trećerazredna”. U jednom selu koje nosi nadimak “Mala Italija” jer preko četvrtine njegovih 1200 stanovnika radi u Italiji, radnici iz inozemstva platili su 20 posto troška izgradnje nove javne dvorane. “Ne bismo to mogli završiti bez pomoći FRI-ja”, izjavio je gradonačelnik Raymundo Magsino (64) u intervjuu održanom u novoj zgradi, koristeći skraćenicu za “filipinske radnike u inozemstvu”. Novčana pomoć iz inozemstva za koju vlada izvještava da naglo raste (od 7,6 milijardi dolara 2003. na čak 17,3 milijarde 2009.) sada čini preko 10 posto filipinskog bruto domaćeg proizvoda. Te uplate također su glavni pokretač najnovijeg gospodarskog rasta cijele zemlje. No, kritičari ovog trenda tvrde da je vlada postala nezdravo ovisna o novčanoj pomoći i zanemarila socijalni trošak, osobito podijeljene obitelji i oslanjanje na njih za plaćanje usluga. Također smatraju velikim propustom to što nije uspjela izgraditi zdravo gospodarstvo koje osigurava dobre poslove kod kuće. Oko 15 posto od ukupnih 42.000 stanovnika Mabinija, koji se nalazi oko 130 kilometara južno od Manile, živi u inozemstvu gdje rade kao sluškinje, medicinske sestre, odnosno u uslužnom sektoru, dok nacionalni prosjek iznosi 10 posto.

Prije nekoliko dana Jocelyn Santia (40) pakirala je svoje kovčege nakon dvomjesečnog odmora kod kuće. Vraćala se na posao kućne pomoćnice u Milanu. Ona i suprug, koji je preminuo prije šest godina, počeli su raditi u Italiji prije 20 godina nakon što su se prijavili u agenciju za zapošljavanje. Njeni baka i djed te brat odgojili su njezinih četvoro djece ovdje, premda dvoje najstarijih sada pohađa sveučilište u Italiji. Njena žrtva, nada se, urodit će plodom, odnosno dobrim i gospodskim poslovima za djecu. Ali, zbog blizine još jednog odlaska i odvajanja od dvoje mlađe djece, izrazila je ogorčenost jer opet mora napustiti obitelj. “Ovdje je gospodarstvo loše, a plaće niske”, rekla je. “Vlada je kriva što toliko Filipinaca mora ići u inozemstvo.”Gradonačelnik Mabinija Nilo Villanueva kaže da često čuje kritike od radnika u inozemstvu. Villanueva je izabran 2007., a kampanju je vodio i u Italiji te se zalagao za interese radnika u inozemstvu. Prošle godine spojio je “Malu Italiju” na vodoopskrbnu mrežu.No, premda je upravo gradonačelnik Villanueva tražio pomoć tih radnika za izgradnju silosa i slične projekte, kaže da je zabrinut zbog ovisnosti kako ovog grada, tako i cijele države o novčanim uplatama iz inozemstva. “Mnogi su se ulijenili jer previše ovise o financijskoj pomoći”, izjavio je. Nastavlja riječima da općina ne računa samo na ulaganja od strane radnika iz inozemstva, već da je postala ovisna o njihovoj zaradi i na manje neposredne načine.

Primjerice, većina radnika koji zarađuju za život u inozemstvu šalje djecu u privatne osnovne škole s manjim razredima i bogatijim programima. “Pomažu lokalnoj upravi i time što mi trošimo manje na javne škole”, kaže Villanueva. Međutim, Vivian F. Tornea, upraviteljica Socijalne službe za radnike u inozemstvu smatra da prednosti gospodarstva koje se oslanja na financijsku pomoć daleko premašuju nedostatke. Izjavila je da je doprinos radnika u inozemstvu izgradnji javne infrastrukture jednostavno neka vrsta “otplate” jer ne plaćanju porez na dohodak. Premda vlada pozdravlja financijske uplate radnika iz inozemstva, nije učinila dovoljno za osiguranje njihovog dugoročnog financijskog zdravlja, kritiziraju nezadovoljnici. Privatna organizacija Atikha s ovih prostora omogućuje programe financijske pismenosti radnicima u inozemstvu, koji u Manili, a i drugdje obično ulažu u kuće i vozila koje godinama nitko ne koristi. Ella Cristina Gloriane, osobna financijska savjetnica u Atikhi, izjavila je da se radnici u inozemstvu često zaduže kako bi ovdje izgradili kuću iz snova. “To je jedan od razloga zašto se mnogi od njih ne mogu vratiti kući”, tvrdi. “Moraju nastaviti raditi da bi otplatili dugove.”

Norimitsu Onishi