Leslie Feist, kantautorica koja nastupa pod imenom Feist, posjetitelja je vodila zavojitom stazom do vrha brda s kojeg puca pogled na šume. Dok je hodala stazom, spomenula je stihove s novog albuma “Metals”, koje je nadahnuo taj pogled. “Popni se na izvidnicu”, nasmijala se.

“Ne mogu vjerovati da tako sladunjavo sama sebe citiram.” Ovo je bila izvidnica o kojoj stihovi govore, a nalazi se u rezervatu kraj njezine kuće u blizini Toronta, gdje se sklonila od zapanjujućeg glazbenog uspjeha. Ondje je našla mir i nadahnuće za pjesme pune tuge, previranja i samoće, kojima Feistin najbolji i najdublji album vrvi. “Metals” zanemaruje sjajni, kompjutorizirani, neosobni pop današnjice i namijenjen je intimnom slušanju, a ne preslušavanju na masovnim tržištima. Obožavatelji su ga nestrpljivo čekali. Njezin novi single “How Come You Never Go There” objavljen je 12. kolovoza, privukavši podjednaku pozornost kao i Kanye West i Jay-Z i našavši se na vrhu ljestvica na stranicama Pitchfork i Hype Machine. “Uvijek razmišljam o tome kako sama u sobi pišem pjesme i kako ih na kraju većina ljudi sluša u samoći”, kaže Feist. “Postoji, dakle, tiha izravna poveznica između pisanja i slušanja. Čudan je to balon samoće jer ste povezani, ali se ne poznajete niti komunicirate.” Album je akustičan, a Feist je s glazbenicima u pratnji veći dio albuma snimila uživo u studiju. U doba kad većina novih pop albuma ističe jačinu i glasnoću, “mi smo htjeli napraviti nešto nježno”, kaže Robbie Lackritz, njezin menadžer i voditelj snimanja albuma. “To vas više uvlači u album. Da smo ga snimali po današnjim digitalnim mjerilima, zvučao bi grozno jer većina pjesama ima razvojnu putanju od početka do sredine i kraja.” “Metals” je posve drukčiji od “1234”, Feistina hita s albuma “The Reminder” iz 2007. godine. Pjesma je od reklame za Appleov Nano došla do vrha ljestvice najpopularnijih, a Feist, kojoj je to bio treći album, donio nominaciju za Grammyja za najboljeg debitanta. Na dodjeli nagrada Juno, kanadskim Grammyjima, 2008. godine osvojila je mnoštvo kipića. Njezin je album iz 2005. godine “Let It Die” ostvario uspjeh u Kanadi, no pjesma “1234” prometnula ju je u međunarodnu senzaciju i uskoro je punila stadione. “Nisam u životu razmišljala o singlovima”, kaže. “Pjesma 1234 nije bila singl, već je samo izdvojena. To je nekakvo nedodirljivo nepoznato. Bila je to obična pjesma, a odjednom je postala poznatija od svega što sam dotad snimila.”

Tridesetpetogodišnja Feist u indie-rock krugovima nastupa od početka devedesetih. Nastupala je u tinejdžerskom punk bendu, s repericom Peaches, s indierock sastavima By Divine Night i Brokend Social Scene, a potom i samostalno, stalno snimajući i nastupajući. Svjetska turneja “Reminder” potpuno ju je iscrpjela. “Svirala sam pred većom publikom nego što sam ikad mogla zamisliti i pomalo oglušila, mislim, emocionalno oglušila”, kaže. “Otupjela sam na rubovima kao da sam od iverice, kao da neprestano radim isti pokret, slušam isti zvuk.” Odlučila se povući na godinu dana, koja se kasnije razvukla na dvije. “Kad sam prestala svirati, stvarno sam potpuno prestala”, kaže. Prije godinu dana počela je pisati nove pjesme, a do siječnja je napisala dovoljno za jedan album. “AntiPioneer”, balada koju je deset godina izvodila i pokušavala snimiti, našla je svoje mjesto na albumu “Metals”. Ovog je puta “skinula mentalnu blokadu i snimila je.” Ta se tužna pjesma lako uklopila među novima, u “spajanju” i “rješavanju zagonetki”, u istodobnom radu na nekoliko fragmentarnih pjesama. “Radosno sam se vratila znatiželji nakon tolike stanke”, kaže. Dodataka melankolije ima i među njezinim najveselijim pjesama, a na albumu “Metals” melankolija je još izraženija. Mnoge su melodije odsvirane u molu ili pentatonskim ljestvicama koje ne odišu odrješitošću; pjesme koje započnu tiho, a onda jačaju u potrazi za samoispitivanjem, poput refrena u pjesmi “The Undiscovered First” (“Je li ovo planina na koju se trebamo popeti?”), koji doseže gotovo glasnoću vikanja. Pjesme na albumu “Metals” preispituju ljubav koja blijedi, smrtnost i pojam kojemu se Feist često vraća – samoću. “Ako čitav život nešto radite, trebali bi stvoriti nešto što odjekuje istinom”, kaže Feist. “Ne možete samo otpjevati nekakav pjesmuljak i ne osjećati ga. No kad pjesmu osjetite, a napisali ste je iskreno, ona u vama ponovo budi svježinu.”

Jon Pareles