Lako je europskom političkom vodstvu rječito prepisivati mjere štednje kao univerzalni lijek za dužničku krizu. Nakon što su sami sebe uvjerili da su si države kojima prijeti financijska propast same uzrokovale muke rasipnom potrošnjom, njihov je generički protuotrov povećati poreze te smanjiti naknade i usluge koje se, prema njihovim riječima, više ne mogu financirati.

No znatno je teže običnim ljudima koji žive u eurozoni stegnuti ionako oskudan kućni budžet kako bi platili veće poreze i prihvatili izgledno povećanje nezaposlenosti koje mjere štednje najavljuju. U Italiji, gdje ja živim, ljudi se pripremaju za nadolazeće muke. Najgori scenarij – desetljeće izgubljeno na smanjenje osobnog dohotka, nezaposlenost među mladima i klimave banke – previše je vjerojatan u Italiji i drugim dijelovima Europe. Tajanstveni detalji iznimno složenog talijanskog poreznog, mirovinskog i regulatornog sustava odjednom su postali tema svakodnevnih razgovora dok nova vlada premijera Marija Montija pokušava dobiti odobrenje parlamenta za svoj krizni gospodarski plan. Italija nije doživjela značajan procvat tijekom povoljnih godina i zasad je od recesije koja je uslijedila propatila manje nego druge zemlje, no tu će olakšicu ukinuti Montijev paket mjera štednje vrijedan 30 milijardi eura. Montijev prijedlog doslovno će uzdrmati domaće temelje. Ukida se porezna olakšica na kupnju prve nekretnine, a otprilike 80 posto Talijana ima nekretninu u svojem vlasništvu. Pomiče se zakonska dob za odlazak u mirovinu, a mijenja se i formula za izračun umirovljeničkih povlastica. Mjere će pogoditi radničku i srednju klasu te njihove tvrtke i zajednice. Jedan od mojih susjeda, koji radi u mjesnoj zajednici volontera na promicanju vikend turizma u regiji Genova, zabrinut je da će zbog novog poreza na nekretnine pripadnici srednje klase manje kupovati i izlaziti pa će propasti mnoge trgovine i restorani u obiteljskom vlasništvu. Mnogi i danas jedva preživljavaju. Jedna je susjeda vlasnica trgovine sitnicama za poklone i žali se da ljudi koji poštuju zakon poput nje moraju odvajati veći dio prihoda za poreze jer se većina poslovanja u siromašnim južnim regijama vodi bez papira i onamo porezni sustav ne uspijeva prodrijeti. Službena je porezna stopa u Italiji vrlo visoka zbog raširene prakse zakonitog i nezakonitog izbjegavanja poreza, a novi bi porezi mogli povećati jaz između onih koji plaćaju i onih koji ne plaćaju.

Međutim, većina Talijana s kojima sam razgovarao spremni su na zahtjevne žrtve. U neku je ruku njihova pomirenost sa sudbinom čin prepoznavanja da se radi o gorkoj cijeni koju Italija mora platiti zbog godina Berlusconijeva poricanja, katastrofalne inertnosti i prekršenih obećanja o reformama za otvaranje tržišta. Čak i mnogi bivši pristaše Silvija Berlusconija smatraju da je Montijev plan nužan za ponovnu uspostavu kredibiliteta Italije u Europi i na tržištima obveznica. S planom se slažu sve velike političke stranke i svi moćni sindikati u Italiji. Niz štrajkova koji su nedavno održani u Italiji nisu bili usmjereni na ukidanje mjera štednje, već na prebacivanje većeg dijela tereta s radničke i srednje klase na bogate. Ljudi na ulici nezadovoljni su zbog toga što se žrtva možda neće ravnomjerno rasporediti. Monti je zasad blag prema jako bogatima i skupinama od posebnog interesa, kao što su taksisti i ljekarnici, grupe koje podupire Berlusconijeva stranka, koja je i dalje moćna, a Monti njezine glasove mora pridobiti da bi parlament odobrio paket mjera. Nezaposlenost među mladima već je dosegnula gotovo 30 posto. Monti nudi porezne poticaje poslodavcima koji mladima omoguće posao s punim radnim vremenom i ženama, kojih na tržištu rada ima premalo. No s obzirom na to da će njegov paket mjera smanjiti potražnju, a stariji će radnici morati dulje raditi do mirovine, nije baš jasno odakle bi nova radna mjesta trebala nastati. Mladi Talijani već godinama kruže Europom u potrazi za poslom, a i ta im se mogućnost dokida jer Stari kontinent srlja u recesiju. Mladi koji studiraju na Sveučilištu u Bologni, gdje ja predajem, govore o tome da su dalekosežne strukturne promjene nužne i pripremaju se za najgore. Jedan mi je dvadesetpetogodišnji student diplomskog studija pokazao dugačak popis ostvarivih reforma, uključujući prodaju digitalnih televizijskih frekvencja, dogovor sa Švicarcima oko praćenja Talijana koji ne plaćaju poreze, smanjenje broja ministarstava te smanjenje plaća ministara. Za Montija bi to bili dobri prijedlozi ako je spreman okomiti se na moćne interesne skupine.

David C. Linger