Lampedusa, Italija Do prije nekoliko tjedana, prijelazni imigracijski centar na ovom malom otoku u Sredozemlju bio je prazan. Opsežna europska kampanja protiv doseljenika iz Afrike procjenjena je toliko uspješnom da su ga vlasti potpuno zatvorile. No od pada tuniske vlade u siječnju, što je izazvalo nemire diljem sjeverne Afrike, Lampedusa bruji životom.

Talijanska policija do obale vuče brodice prepune očajnih imigranata u posljednja dva mjeseca ukupno 6000 izbjeglica. Nemiri u Libiji i ostatku regije svrgnuli su ili potresli diktatore sjeverne Afrike koji su od Europe u prošlosti uspijevali dobiti niz pogodnosti, uključujući humanitarnu pomoć i diplomatsku potporu, a zauzvrat su zaustavljali prijelaz imigranata preko Sredozemnog mora. Promatrači tvrde da je bar dio tih dogovora postignut na štetu ljudskih prava imigranata. Bill Frelick, autor izviješća organizacije Human Rights Watch izjavio je: “Takvi dogovori postignuti su sa zemljama partnerima koje često nemaju standarde istovjetne europskima. Počesto se prema imigrantima odnose na ponižavajući i omalovažavajući način.”
Senator Lamberto Dini, bivši talijanski premijer koji je pomogao isposlovati talijanski sporazum s Libijom ustvrdio je da takva izviješća “nisu potvrđena”.
Međutim bez pomoći tiranina, mnogi u Europi strahuju da će se suočiti s novim valom ilegalne imigracije ne samo iz oslobođenih područja na sjeveru, nego i iz većeg dijela subsaharske Afrike. Ti imigranti trebali bi pristići u razdoblju kad je gotovo cijela Europa, ionako oslabljena zbog visoke stope nezaposlenosti i letargičnog gospodarstva, već preplavljena protuimigracijskim stavovima, a mnoge zemlje otvoreno izjavljuju da jednostavno nisu sposobne primiti siromašne doseljenike.
“U Italiji se rađa istinska panika”, rekla je Anna Triandafyllidou, stručnjakinja za migraciju pri Helenskoj zakladi za europsku i vanjsku politiku. “Sve je negdje u zraku i nitko ne zna što učiniti.”

Prema sporazumu potpisanom 2008. godine, Italija se tijekom 20 godina obvezala Libiji isplatiti pet milijardi dolara u zamjenu za stopiranje imigracije iz te zemlje u Italiju. Prema talijanskom Ministarstvu unutarnjih poslova, 2008. je preko 36.000 imigranata pridošlo na talijansku obalu, i to ne samo iz sjeverne Afrike, nego i iz zemalja Afričkog roga, Nigera i Nigerije. Nakon potpisivanja navedenog sporazuma, ta je brojka 2009. opala na 9500 te se u Lampedusi naknadno svela na kapanje pojedinačnih doseljenika. Sada su nezakoniti doseljenici ponovno brojniji od mještana ovog otoka, kojih je 6000, tvrdi ministarstvo. U jednom trenutku ovdje je bilo toliko imigranata da su im vlasti dale dopuštenje da se slobodno kreću otokom umjesto da su ih zadržale u pritvoru. U samom centra stotine mladih muškaraca, gotovo svi iz Tunisa, jedva su dočekali posjetiteljima prenijeti svoju poruku: “Želimo raditi”. Pričaju nam da žele ostati u Italiji ili otići u Francusku i pronaći posao. I Španjolska je u prošlosti zatražila pomoć od Maroka i drugih afričkih zemalja glede priljeva doseljenika. Stručnjaci smatraju da je ponudila tim zemljama opremu za patroliranje obalom i razne oblike gospodarske pomoći tako da bi imigranti imali manje razloga napustiti domovine, a afričke vlade više razloga pomoći svojim stanovnicima. Ponekad je i sama Europska unija plaćala takve projekte. Borci za ljudska prava tvrde da su neki od tih sporazuma išli na ruku strogom postupanju prema imigrantima. U izviješću objavljenom 2009., Human Rights Watch navodi da su migranti koji bi konačno dospjeli do Malte i Italije opisivali premlaćivanja, pljačke i otuđivanje dokumenata prilikom zadržavanja u libijskom pritvoru. To izviješće također opisuje kako su u Libiji uporabom električnih pendreka migrante tjerali da napuste čamce u kojima su plovili. Dok drugi pričaju o tome kako su ih vratili krijumčarima koji su ih onda držali kao taoce da bi za njih pokušali dobiti otkupninu. Posljednjih tjedana talijanski dužnosnici upozoravaju na “biblijski egzodus” tijekom kojega bi trebalo pristići čak do 300.000 osoba, premda se brojni stručnjaci slažu da se ta brojka preuveličava kako bi pobudila strasti kod domaćeg stanovništva te da nikako ne predstavlja odraz stvarnog stanja. Stručnjaci tvrde da se isticanje ikakvih brojki svodi na puko nagađanje s obzirom na nepostojanu situaciju u sjevernoj A fr ici i teškoće veza ne uz ra zliko vanje radnika koji se žele vratiti kući i izbjeglica koje pokušavaju pobjeći. Tommaso Della Longa, glasnogovornik talijanskog Crvenog križa na Lampedusi, kaže da je ta organizacija postavila poljsku bolnicu na prista ništu na La mpe dusi u kojoj će omogućiti hitnu liječničku skrb imigrantima nakon dugog i te škog putovanja. “Bolje je biti spreman”, dodao je Della Longa, “u slučaju da doista, naglašavam doista, pristižu te tisuće imigra nata o kojima ljudi pričaju”.

Rachel Donadio i Suzanne Daley