Evo brzog načina da se pokvari večernja zabava u Bruxellesu. Jednostavno recite da upravljanje svijetom klizi iz ruku G20, G7, G8 ili drugih tijela u kojima Europljani mogu držati više od polovice glasova. Nakon toga s mračnim užitkom kažite da budućnost pripada G2: novo modernom žargonskom izrazu za narodno tijelo koje će formirati Kina i Amerika.

Strah od beznačajnosti progoni europske moćnike, bez obzira na njihovo javno hvaljenje budućom moći Europe. Pomisao da Europska unija možda nije posebno interesantna za Kinu posebno je bolna. Naposlijetku, 21. stoljeće trebalo je biti drukčije. Zapravo, za prijašnje lidere poput francuskog predsjednika Jacquesa Chiraca, rast Kine bio je dobrodošao kao još jedan izazov američkoj hegemoniji koji bi uveo “multipolarni svijet” u kojemu bi EU igrala veliku ulogu. Ako je to značilo udovoljavanje kineskim zahtjevima da se izolira Tajvan, ignorira Dalaj Lama ili umanji kritike o kršenjima ljudskih prava, to je bilo u redu. Većina zemalja EU se usredotočila na vođenje komercijalne diplomacije s Kinom kako bi osigurale da posjeti njihovih vođa završe s bljeskanjem fotoaparata i potpisivanjem izdašnih ugovora. U međuvremenu, prošle je godine europski trgovinski deficit s Kinom dosegao skoro 170 milijardi eura. Kina je stvorila mnoštvo prepreka za europske kompanije, primijećeno je u zajedljivom novom pregledu odnosa između Kine i EU, koji je napravilo Europsko vijeće za odnose s inozemstvom (ECFR). Trend je zastrašujuć. Kina želi da za pet godina 60 posto autodijelova u novim kineskim vozilima bude proizvedeno lokalno. To su zabrinjavajuće vijesti za Njemačku, koja je vodeći europski izvoznik u Kinu zahvaljujući auto dijelovima, mašineriji i ostalim grafičkim elementima. Kao i uvijek, Europljani se ne mogu složiti kako odgovoriti. Neki su spremni politički izazvati Kinu – na primjer Njemačka, Velika Britanija, Švedska i Nizozemska. Ali oni su uglavnom slobodni trgovci. To ih čini neprijateljski nastrojenima kada druge države pozivaju na zaštitu od navodnog kineskog varanja. Suprotno njima, blok koji se uglavnom sastoji od južnih i srednjeeuropskih država, koji je ECFR nazvao “prilagodljivim merkantilistima”, hitar je pri pozivanju na mjere protiv uvoza ispod tržišne cijene. Ali to ih čini spremne da šire odnose održe u dobrom stanju pokoravajući se Kini u političkim pitanjima. Rezultat toga je da europski političari često brane bezuvjetne odnose s Kinom. Uobičajena tvrdnja je da će to polako transformirati zemlju u slobodnijeg i odgovornijeg člana svijeta. Tajna je, šuška se, u tome da se Europi dopusti da uplete Kinu u zamršenu mrežu sporazuma i sektorskih dijaloga. U 2007. Kinu je posjetilo ništa manje od 450 europskih delegacija. Trenutačno, na primjer, postoji šest paralelnih dijaloga EU i njezinih država s Kinom po pitanju promjene klime.