Ako odlazite na poslovne konferencije, znate da je zasigurno bolje za ručkom sjesti pokraj princa nego pokraj šljakera. Prinčevi i princeze su viši izvršni direktori u velikim korporacijama.

Gotovo su bez izuzetka šarmantni, pametni i dojmljivi. Čitaju zanimljive knjige. Imaju dobro uvježbane stavove o situaciji u svijetu. Mogu se razbacivati velikim imenima dok vam govore o posjetima Bijeloj kući, Moskvi i Pekingu. Ako budete ručali ili večerali s princem, dobro ćete se provesti. S druge strane šljakeri su vjerojatno osnovali vlastitu tvrtku ili hedge fond. Često nisu prikladni za rad u velikoj tvrtki ili su previše žestoki da bi mogli raditi za bilo koga drugoga osim za sebe. Tijekom ručka znaju biti društveno inertni. Pokušavate ih trgnuti spominjanjem nekoliko tema koje bi ih mogle zanimati, no najčešće shvatite da ste se upustili u pingpong dijalog s majstorom jednosložnih odgovora. Povremeno ćete naletjeti na nekoga tko jednostavno mora pokazati da je pametniji od vas i svih drugih u prostoriji. Sjediti na ručku takvome je ugodno koliko i gledati kako mu se žohar penje uz ruku. Radije bi bio pred računalom i radio. Budući da su prinčevi i princeze simpatičniji i dojmljiviji, lako je biti zaveden idejom da su osobe od većeg povjerenja. To nije točno. Proteklih nekoliko godina prinčevi u tvrtkama Citigroup, Bear Stearns, Goldman Sachs i Lehman Brothers ponijeli su se nevjerojatno glupo, a osamljenici iz hedge fondova zapanjili su svojom suzdržanošću. Kako Sebastian Mallaby piše u svojoj sjajnoj knjizi “Bogatiji od Boga” (“More Money Than God”), šminkeri iz velikih banaka igrali su se tuđim novcem pa su posuđivali do 30 puta više od vrijednosti ulagačkoga kapitala. Tipovi iz hedge fondova držali su vlastiti novac pa su obično pozajmljivali samo jedan ili dva puta više od početnoga kapitala. Društvene leptire iz banaka obuzeo je entuzijazam. Protivnici iz hedge fondova zaradili su tako što su se kladili protiv njih. Bankari s dobrim vezama znali su da će se moći izvući ako išta krene po zlu. Usamljeni momci iz hedge fondova znali su da se mogu osloniti samo na sebe i nadzirali su transakcije s osjećajem paranoične tjeskobe. U financijama, kao i drugim aspektima života, društveni sjaj ne ide uvijek uz kapitalistički uspjeh. Često su najuskogrudniji i najčudniji ljudi upravo oni koji zasnuju najbolje tvrtke, zaposle najbolje ljude i stvore trajnu vrijednost.

Nažalost, financijski oporavak sjajno je koristio prinčevima, a šljakerima naštetio. Ljudi koji rade u velikim korporacijama krizitiraju Obaminu administraciju, no istina je da im odlično ide. Velike tvrtke bilježe velike zarade i sjede na gomili novca. Vrijedni šljakeri su pak došli do zastoja. Malo poslovanje ne raste. Nema zapošljavanja. Bore se za opstanak. Prinčevi mogu uspjeti u razdoblju sporog i stabilnog rasta, no šljakerima treba neka vrsta psihološke atmosfere. Treba im otvorena ekonomija s obiljem kreativne destrukcije. Treba im ozračje općenitog povjerenja kako bi im bankari pozajmili novac, velike kompanije odvažile se kupiti njihove mlade tvrtke te kako bi sami osjetili da je došao pravi trenutak za osvajanje svijeta i dokazivanje vlastite genijalnosti. Prinčevi mogu uspjeti kad vlada intervenira u privatni sektor jer se oslanjaju na lobije i veze. Suvišno je reći da šljakeri to ne mogu. Proteklih deset godina profesionalci poput odvjetnika, zakonodavaca i regulatora uvlačili su se u sve više ekonomskih područja. Prinčevi su na svom terenu kad se govori o poreznim zavrzlamama, kreditima s niskim kamatama i javnoprivatnom vlasništvu. Pohađali su iste škole kao i profesionalci i govore isti jezik. Šljakeri se klone toga i otvoreno se zgražaju nad bliskim odnosima vlade i privatnog sektora. Posljedica svega jest gospodarstvo koje se polako kreće prema oporavku, no ne stvara inovacije i nova radna mjesta. Malobrojni šljakeri donose nove vrijedne ideje i zapošljavaju radnike kako bi pokušali ostvarili scenarij “mi protiv svijeta”. Da se oporave radna mjesta, moraju se oporaviti šljakeri, no teško je reći kad bi se to moglo dogoditi dokle god su kućanstva tako oslabljena, državni dug toliko uznemirujući, a poslovna klima i dalje strašno nepovoljna za poslovnjake. Nedavno smo zavedeni u rasprave o makroekonomskim modelima. No vjerojatno je pravo pitanje kako ćemo osnažiti samotnjake, protivnike i uskogrudne, ambiciozne autsajdere ove države.

David Brooks