Ovo je nekoć bila država konja, no konjska se snaga uvukla pod poklopac motora automobila, a konji su postali ukroćena rekreacija koju je skupo održavati. No divlji bi konji uskoro mogli trčati na posjedu Richa i Jane Wilson, koji se prostire na 1900 hektara. Ovaj projekt “ekoutočišta”, koji je u veljači najavio savezni Ured za zemljišno gospodarstvo, bit će tek prvi u nizu mnogih ako se pokaže uspješnim, kažu savezni dužnosnici. Još se uvijek čeka revizija napretka projekta.

Zaštita za 250 divljih konja na ranču Derwood jednim će dijelom biti samoodrživ projekt (zbog turističkih posjeta) te stabilizacijski čimbenik u području gdje je preživljanje od poljoprivrede sve ugroženije. “Sve nam je ovo novo, još se uvijek privikavamo”, kaže četrdesetdevetogodišnja Jana Wilson. Životinje koje su se otrgnule utjecaju ljudi kako bi slobodno lutale divljinom postale su simbol nesputana, neobuzdana duha. No nikad nije bilo lako smisliti što učiniti s tim konjima i njihovim potomcima, kojih je, prema procjenama, oko 45.000 ili više. Nova će kontraceptivna sredstva ograničiti broj divljih konja, ali će, prema riječima kritičara, i njihovu divlju stranu svesti na knjigovodstvenu stavku u Washingtonu. Razmišlja se i o prijedlogu partnerstva na javnim i privatnim posjedima u Nevadi, gdje bi se udomile tisuće konja, no zbog uključivanja javnih posjeda u priču, zakonodavna je kontrola znatno oštrija. Otvoreni posjedi gdje se konji mogu vidjeti izbliza, udaljeni manje od tri sata vožnje od zračne luke u Denveru, značajan su odmak od nekadašnjeg sustava zatvorenih posjeda i izoliranih otvorenih pašnjaka. “Nadamo se da će ovo povoljno utjecati na mjesno gospodarstvo”, kaže Tom Gorey, glasnogovornik Ureda za zemljišno gospodarstvo. Posljednjih godina savezna politika o skrbi o divljim konjima nije nikome išla u korist. Zaljubljenici u životinje tvrde da su prilikom okupljanja i prebrojavanja životinje mučene i uznemiravane. Stočari koji se natječu za prava na ispašu na javnim površinama žale se da je uprava dopustila da se populacija divljih konja otme kontroli, na štetu poljoprivrede.

U Kaliforniji se vodi sudski proces, a tužiteljstvo tvrdi da su savezni dužnosnici intenzivnim mjerama za nadzor stada prekršili savezni zakon prema kojemu se upravljanje divljim konjima i magarcima svodi na “najmanju moguću razinu”. Ako tužba uspije, kaže Rachel Fazio, pravnica uključena u slučaj, obustavio bi se rad ekoutočišta i torova. Istovremeno se vodi biološka rasprava koja još više uzdrmava tlo. Jesu li divlji konji s američkog Zapada presađena europska vrsta ili su domaća vrsta, nastala iz danas izumrle vrste koja se na području Sjeverne Amerike razvila prije nekoliko tisuća godina? Odgovor na tu dvojbu ozbiljno će se odraziti na konje, koje savezna uprava trenutno smatra presađenom vrstom. Kritičari plana o manjim utočištima poput ovoga tvrde da vlada time jednostavno daje novo ime starome rješenju – skladištu. “Uzimaju konje, okupljaju ih uz veliki trošak za porezne obveznike, guraju ih onamo i plaćaju drugom rančeru”, kaže Madeleine Pickens, supruga milijardera i ulagača u naftu T. Boonea Pickensa. Madeleine Pickens voditeljica je zaklade Spasimo američke mustange, a zalaže se za prijedlog javnoprivatnih utočišta u Nevadi. S druge strane, Rich Wilson kaže da će konji na njegovu imanju slobodno živjeti te da će se time zatvoriti krug u ovome dijelu Zapada. “Kad umrem”, kaže, “želim da mi se duša vrati u konja.”

Kirk Johnson