Svi mi imamo nešto što nas uvijek živcira. Njemcima su to oni bezobzirni Grci koji su srušili vrijednost eura te i dalje odbijaju prodati Mikonos kako bi vratili financijsku sigurnost.

Brazilcima su to umišljeni Argentinci koji zlurado slave na ulicama Buenos Airesa kad god kraljevi nogometne sambe izgube. Arizoncima su to Meksikanci koji im navodno otimaju radna mjesta, a Armencima Tlirci jer ne žele priznati jedan od najvećih zločina u povijesti. Za mene je to Pakistan. Nisam siguran kad je moja iritacija torn zemljom prerasla u izravnu ozlojeđenost. Bio je to polagan proces, poput jedne od onih tupih zubobolja koje se konačno oblikuju u nepobitnu bol. No, ako bih trebao odrediti dan, bio bi to 20. lipnja 2009. godine, kad sam saznao da je moj kolega David Rohde nakon sedam mjeseci zatočeništva uspio pobjeći talibanima u regiji Sjeverni Waziristan u Pakistanu. Ono što je bilo najneobičnije u vezi njegova bijega u gradu Miram Shahu je činjenica da je prešao samo nekoliko stotina metara te se našao u bazi pakistanskih pograničnih postrojbi. To nisam povjerovao dok nisam pročitao vijest iznova nekoliko puta. Da, samo nekoliko stotina metara, a opet sve u vezi Rohdeova iskustva govori u prilog tome da talibani upravljaju gradom, da im pakistanske snage dopuštaju da rade što god žele, te da ista ta pakistanska vojska, da iskoristim najnoviji izraz britanskog premijera Davida Camerona, “gleda na obje strane” po pitanju borbe protiv terorizma. Pakistan se uvijek predstavlja kao oštećen. Bio je oštećen prošle godine kad je državna tajnica Sjedinjenih Američkih Država Hillary Clinton u vezi nemogućnosti Pakistana da locira vođe Al Quaede izjavila da joj je “teško povjerovati da nitko u vašoj vladi ne zna gdje su i ne može ih uhvatiti ako to doista želi”. A sada se ljuti na Camerona jer je bio iskren (što je vrlo osvježavajuća osobina novog britanskog vođe) i rekao Pakistanu da prestane “promicati teror” jer će se u suprotnom suočiti s međunarodnom izolacijom. Ako Sjedinjene Američke Države i Britanija imaju krajnji cilj na pozornici “AfPak”, cilj koji bi opravdao toliku krv i blago, taj cilj je sprječavanje ponovne uspostave baza za izvoz terorizma na tom području. No, Pakistan, koji je uvijek u trokutu između starog neprijatelja Indije na istoku i nestabilnog polubrata Afganistana na zapadu, ima drugačije prioritete. Pakistanu je najbitnije osigurati da Afganistan ostane u njegovoj sferi utjecaja.

Želi biti siguran da će golema pogranična pokrajina Paštunistan (dom Paštuna s obje strane afganistanske granice) odbiti bilo kakav pokušaj antiPaštunskih snaga koje imaju indijsku potporu da zadobiju političku dominaciju u Afganistanu. Talibani su Paštuni. Dakle, zaslužili su određenu mjeru podrške. Uistinu, najmanje šokantna vijest iz najnovijih tajnih američkih izvještaja s terena o ratu u Afganistanu objavljenih na WikiLeaks tiče se činjenice da pakistanske vojne špijunske snage s vremena na vrijeme surađuju s talibanskim pobunjenicima u Afganistanu čime onemogućuju američke pokušaje da poraze pobunjenike u pograničnom području. Pakistanska špijunska agencija, Direktorat za suradnju obavijesnih službi, znana je kao ISI. Ta skraćenica mogla bi se preimenovati u IPP – Inicijativu za podršku pobunjenicima. Da, idu mi na živce. Istina je da je Pakistan puno toga propatio zbog terorizma. Također je istina da su pod predsjednikom Asifom Alijem Zardarijem (i pod snažnim pritiskom Sjedinjenih Američkih Država) pakistanske vojne operacije u pograničnom području izvršene donekle uspješno. Ne može se poreći da se mnogi Pakistanci gnušaju talibana i radikalnog smjera kojim njihova zemlja ide. A opet, strateški prioriteti Pakistana nalažu određenu mjeru dvoličnosti koja se izruguje zapadnim žrtvama i jednoj milijardi američkih dolara godišnje koja odlazi na pomoć Pakistanu. Stoga Cameron ima pravo reći kako stvari stoje. Obama bi mogao ponešto naučiti od njega. Britanci su frustrirani te su američkog predsjednika počeli nazivati “Oborema”. Smatraju da je postao “gospodin Proračunati”, tip koji uvijek dijeli račun. Takav stav je olakšanje u odnosu na njegovog prethodnika, koji je znao i nepromišljeno reagirati, no i strastvena izravnost ima svoje mjesto u politici. Obama to treba ponovno naučiti.

Komentare šaljite na intelligence@nytimes.com.

Roger Cohen