Više od desetljeća globalno gospodarstvo pokretala je monumentalna potrošačka moć koju je u Americi dodatno potaknulo nekoliko investicijskih procvata: internetska eksplozija 1990-ih i obilje vezano uz nekretnine.

Dok su cijene kuća dosezale nebeske visine, kućevlasnici su se zaduživali unatoč rastućim cijenama i ostavljali svoje dolare u trgovinama pokućstvom u trgovačkim centrima u predgrađu kao i tvornicama pokućstva na kineskoj obali. Međutim, kolaps američkih cijena nekretnina zajedno s propašću tržišta nekretninama u državama poput Irske i Španjolske razrezao je tu financijsku arteriju. Kućevlasnici se više nisu mogli zaduživati i prestali su trošiti, zbog čega je prodaja pala na niske grane, pa su uslijedili i otkazi. Početkom ove godine neki su ekonomisti objavili da se ciklus konačno vraća u normalu. Poduzeća su obnovila zalihe i, premda skromno, ponovno počela zapošljavati. Rodila se nada da će se te nove plaće potrošiti na način koji će potaknuti otvaranje novih radnih mjesta i time stvoriti pozitivan začarani krug. No američko gospodarstvo koje je dugo bilo pokretač globalnog rasta opet će okreće prema opasnosti. Unatoč nizu agresivnih tretmana raste strah od druge recesije. Ali čak i dok znaci života slabe (prodaja nekretnina opada, tržište rada je na koljenima, a krajem kolovoza došla je i potvrda da se tromjesečna stopa ekonomskog rasta spustila na 1,6 posto), ukorijenio se dojam da vlastodršci nisu sposobni za veću intervenciju. To se dogodilo zato što se gotovo svim predloženim mjerama riskira povećanje nacionalnog duga, što bi bilo političko samoubojstvo s obzirom na nadolazeće izbore u studenom. Dramatično povećanje duga, koji je počeo rasti za Busheve vladavine zbog velikih poreznih davanja i dva rata, iznjedrilo je sve veći strah da bi jednog dana vjerovnici poput Kine i Japana mogli zatražiti znatno veće kamatne stope za financiranje američke potrošnje. Te stope brzo bi se proširile cijelim gospodarstvom i uzrokovale potpunu suprotnost deflaciji: inflaciju ili porast cijena jer bi trgovci izgubili vjeru u nepovredivost dolara i tražili više dolara za naftu, elektroniku i ostalu robu. Sada se događa upravo suprotno.

Kako ulagači gube vjeru u nekretnine i dionice, preplavljuju vladine štedne obveznice i održavaju kamatne stope na pretjerano niskoj razini. Ipak, strah od inflacije ostaje raširen među onima koji kontroliraju novac kao što su guverneri Saveznih rezervi. Banka saveznih rezervi svojim intervencijama traži dostojanstven izlaz, ali najnovije zabrinjavajuće gospodarske novosti odgodile su postojeće planove. “Velika recesija” dovela je najveće svjetsko gospodarstvo ovamo, do “velike nejasnoće” glede budućnosti i onoga što se može učiniti u ovom trenutku. Rastući dojam oslabljene ekonomije u kombinaciji s oskudicom mjera oživio je zabrinutost da Sjedinjene Američke Države tonu u istu onu vrstu ekonomske stagnacije koja je zarobila Japan tijekom njegova takozvanog izgubljenog desetljeća 1990-ih. Kao i sada, i tada su nevolje započele kad je završilo mahnito spekulativno trgovanje nekretninama, zbog čega su banke zaglavile u dugovima. A krizu su produbile nedosljedne mjere. “Na mnoge je načine vidljivo da smo gotovo sigurno zapali u tegobe slične japanskima”, izjavio je nobelovac Joseph Stiglitz, koji optužuje Obaminu administraciju da je podcijenila opasnosti koje pritišću gospodarstvo. “Jako je teško odrediti što bi nas moglo izvući.” Japanske godine patnje pogoršala je deflacija, boljka koja je napala i Sjedinjene Američke Države tijekom Velike depresije. Dok je pad cijena dobra vijest za sve one kojima treba automobil, kuća ili druga roba, održivi i sveobuhvatni pad obeshrabruje poduzeća, pa ona prestaju ulagati i zapošljavati. Manje radnih mjesta i niže plaće znače manju potrošačku moć, što dodatno potkrepljuje nenaklonost prema ulaganju i zapošljavanju, što otvara put prema dolje. Deflacija je kako simptom, tako i uzrok gospodarstva, čije je osnovno funkcioniranje zakazalo. Odražava višak roba i usluga na tržištu na kojemu nema dovoljno ljudi koji bi ih kupili. Njemačka, koja je dugo patila od osobito snažnog straha od inflacije, u ovom je ekonomskom stanju prošla relativno dobro bez velike poticajne potrošnje te sada zagovornici štednje koriste njezino iskustvo kao primjer. No može se tvrditi da su Nijemci imali dvije prednosti pred Amerikancima: obuhvatniju mrežu društvene sigurnosti kojom su potrošačima dali više novca i vitalnu proizvodnu bazu iz koje su izvukli više robe namijenjene za izvoz.

U ovom trenutku ravna putanja cijena u američkom gospodarstvu uzrokuje strah od deflacije. Primarni način napada na deflaciju jest financijska injekcija gospodarstvu da bi štedljivi potrošači mogli početi više trošiti. Glavni borac protiv deflacije je Banka saveznih rezervi, koja tradicionalno prilagođava referentnu kratkoročnu stopu za banke, a ta stopa utječe na kamatne stope zajmova. Banka je tu ručku odavno podigla i održala ciljanu stopu blizu nule. Savezne rezerve također su oslobodile američke banke problematičnih ulaganja. Većina ekonomista hvali Banku saveznih rezervi jer se suočila s mogućnošću još jedne depresije. Međutim, banka je u biti povećala državni dug i uzrokovala govorkanja da testira globalnu vjeru u dolar. Prije šest mjeseci Alan Blinder, bivši potpredsjednik Banke saveznih rezervi, a sada ekonomist na Princetonu u New Jerseyu, odbacio je ideju da bi američki politički sustav ikada dopustio da zemlja potone u škripac sličan onom japanskom s početka priče. Sada se i on slaže da izgubljeno desetljeće predstavlja “mnogo veći rizik” nego prije. Krajem prošlog mjeseca predsjednik Banke saveznih rezervi Ben S. Bernanke pokušao je uvjeriti javnost da i dalje na raspolaganju ima snažne mjere koje će bez oklijevanja upotrijebiti ako se stanje pogorša. “U ovoj fazi pitanje nije posjedujemo li alate kojima ćemo pomoći podržati gospodarsku aktivnost. Posjedujemo”, rekao je i dodao: “Umjesto toga pitanje je hoće li, kako stvari stoje, prednosti svake od tih mjera, u vezi s dodatnim poticajima, biti veće od vezanih troškova ili rizika korištenja dotičnog alata.” Baš poput Japanaca prije deset godina, dužnosnici nacionalne riznice zabrinuti su da će banke oslabjeti ako ih se prisili na naknadu gubitaka, čime se riskira još jedna kriza.

Peter S. Goodman