Pišem ovaj članak u stanu na devetom katu zgrade poznate kao “Kuća revolucije”, a koja se nalazi iznad trga Tahrir, uskovitlanog centra pobune u Egiptu kao i u gotovo cijelom arapskom svijetu.

S balkona mi puca pogled na veliku gomilu koja se okupila oko šatorskog naselja koje je izniklo u posljednjih nekoliko dana, a u kojemu obitavaju brojni prosvjednici koji već preko tjedan dana nisu otišli kućama. Trg je prepun osjećaja koji su nepredvidivi koliko i povjetarac s obližnjeg Nila; razdoblja ushićenja popraćena su tmurnim periodima nesigurnosti. Od 7. veljače, nebrojenim Egipćanima vratio se polet, pa sada ne žele pristati na ništa manje doli konačnog kraja 30-godišnje čelične vladavine predsjednika Hosnija Mubaraka. Izravni povod tog povrata elana, kao i predmet intenzivne rasprave, dogodio se upravo 7. veljače, kad je emitiran razgovor s Waelom Ghonimom, jednim od menadžera u Googleu koji je nestao 27. siječnja. Njegova posljednja objava na Twitteru prije nego što su ga odveli u pritvor glasila je: “Molite za Egipat”, a u njoj je i upozorio na to da vlada planira “ratni zločin”.Ponovno se pojavio u javnosti 7. veljače, nakon što su ga svezanih očiju Mubarakove siledžije držale na nepoznatoj lokaciji i na Twitteru napisao: “Sloboda je blagoslov za koji se vrijedi boriti.”Intervju s njim, emitiran u jednoj od najgledanijih emisija u Egiptu, bio je iznimno potresan. Između ostalog, rekao je: “Ovo je bila revolucija mladih cijelog Egipta, ja nisam nikakav junak”, nakon čega se potpuno slomio kad su mu pokazali slike nekih ubijenih prosvjednika.Ghonim jest junak, a nevjerojatni prizor na trgu predstavlja prelomnicu u Mubarakovoj sigurnosnoj državi koja zatire ljudske slobode od koje se nikada neće oporaviti. Arapima je dosta da “nestaju” pod okriljem noći i pod šakama mišićavih plaćenika. Mlada generacija Egipćana priključenih na Facebook napokon se probudila iz dugogodišnjeg sna. Štogod se na kraju zbilo, Egipt i cijeli arapski svijet neće se vratiti starim navikama represije, lažiranja izbora i kukavičke šutnje. Arapski Jurski park na samom je kraju svog životnog vijeka. Možda bih trebao reći ponešto o ovom stanu u kojemu se nalazim. Pripada umjetniku koji podržava ustanak. Već danima služi kao organizacijsko središte za vrlo raspršen pokret. Posvuda po podu razbacani su madraci. Na izbljedjelim zidovima ukrivo vise stare fotografije.

Za računalima koja se nalaze po svim stolovima u stanu sjede studenti koji na svoje Facebook stranice postavljaju nove pozive na akciju (i, naravno, Ghonimov intervju). Ne postoji vođa. Postoji samo jedinstvena želja i volja vezana uz tehnologiju da se svi riješe Mubaraka, da mu “pogledaju u leđa”, kako mi je rekao Mohamed ElBaradei, član oporbe i dobitnik Nobelove nagrade. Jedan od studenata doveo je svog oca, upravitelja u multinacionalnoj tvrtki. “Tako sam ponosan na svog sina”, rekao je. Upitao sam ga zašto. “Jer se Egipćani nikada dosada nisu okupili u borbi za najjednostavniju stvar za svijetu – slobodu.” To je istina, Egipćani ne poznaju slobodu ili vladavinu zakona još od revolucije 1952. godine, odnosno revolucije kojom je na vlast došao general Abdel Nasser sa svojom vojnom kohortom.Upoznali su različita gledišta; Nasserov panarapski socijalizam,američki zagrljaj vladavine Anwara el-Sadata, Mubarakovu trajnu opsesiju sigurnošću, ali nikada nisu upoznali što znači imati slobodu reći što ti je na umu. Kao posljedica toga Egipat, koji je nekoć zauzimao centralno mjesto arapskog svijeta, često se doimao kao da stoji po strani. Upravo ljudi na trgu ispod mene ponovno utvrđuju centralno mjesto Egipta, a nuspojave toga, koje seosjećaju od Jordana do Jemena, već su silne. Nakon 60 godina ugnjetavanja, pred njima stoji dug put, no proces je otpočeo. Diljem svijeta, predsjednici, premijeri i ostali dužnosnici kalkuliraju. Hoće li demokratski Egipat naginjati Islamu? Može li se Mubaraka žrtvovati bez da to prouzroči kaotično stanje? Što će se dogoditi s mirovnim ugovorom s Izraelom ukoliko on siđe svlasti? Upravo ovdje i upravo sada na sva ta pitanja odgovara duh trgaTahrir, duh suradnje koji se proteže različitim generacijama i ideologijama posvećen nenasilju i odlučanu namjeri da punim srcem prigrli i dobre i loše strane slobode. Možda je taj odgovor nedovoljan. No, on je i neodoljiv, a s moje točke gledišta i nepobitan.

Roger Cohen