Titanicom talijanskih voda nazvana je brodarska kompanija Tirrenia, kojoj sudbina nalikuje onoj koju je prošla sada već bivša državna zrakoplovna kompanija Alitalia. Zrakoplovna kompanija je privatizirana nakon što je ostvarila goleme gubitke, a tu sudbinu će proživjeti i Tirrenia. Zapravo, Europska unija je zatražila od Italije da privatizira Tirreniju do 30. rujna ove godine, ali nagomilani gubici će svakako utjecati na cijeli tijek privatizacije. Slučaj Tirrenije je svakako poučan jer će i Hrvatska morati privatizirati zrakoplovne i brodarske kompanije. Rimski sud je 12. kolovoza proglasio insolventnost Tirrenije, koja sa svojim brodovima i trajektima povezuje ne samo talijanske luke i otoke već i Tunis, Tripoli, Kairo, Casablancu, Barcelonu itd. Time je otvoren postupak za uvođenje stečajne uprave nad kompanijom sa sjedištem u Napulju. Proglašenje insolventnosti od suda je zatražio izvanredni povjerenik Torrenije Giancarlo D’Andrea.

Bolni rezovi
Tirrenia, zajedno sa Siremarom, koji je u njezinu sastavu, ima 3000 zaposlenih, 44 brodova i dug od gotovo milijarde eura. Tvrtka Mediterranea je najavila da će otkupiti Tirreniju, kojoj državna koncesija istječe 30. rujna 2010., ali je proces privatizacije zakočen. Ministar infrastrukture Altero Matteoli je izjavio kako se rad tvrtke nastavlja. No vjerojatno će biti i otpuštanja. Sindikati su najavili štrajk Tirrenije za 30. i 31. kolovoza, upravo kada je predviđen povratak mnogih turista u gradove. Sindikati drže kako se želi Tirreniju rascjepkati i na taj način lakše prodati. Čak je i šef talijanske države Giorgio Napolitano preporučio sindikatu da odustane od štrajka kako se ne bi oštetilo turiste. Jasna je i poruka povjerenika Giancarlo D’Andrea koji je rekao kako će biti osigurana povezanost kopna s talijanskim otocima. Brodolom Tirrenije započeo je barem prije 10 godina. Premda je Franco Pecorini, koji je za kormilom kompanije bio čak 30 godina, govorio kako “smo naše račune uvijek zaključivali u pozitivi”, zaboravljao je pri tome kazati da je bilancu svake godine pokrivala država sa tri milijarde eura. U 2008., na primjer, za svaku od 10 milijuna prodanih karata talijanski porezni obveznici su doplatili 22 eura. Na svaka tri eura koja je kompanija inkasirala prodajom karata dolazilo je još 1,5 eura iz državne blagajne.

Neshvatljiva rastrošnost
Dakako, bilo je potrebno subvencionirati troškove kompanije za povezivanje otoka s kopnom u zimsko vrijeme kada nema dovoljno putnika, ali je teško objasniti toliku rastrošnost. Naime, kompanija sicilijanske regije Siremar, koja je u sastavu Tirrenije, u 2008. godini je ostvarila prihod od 23 milijuna eura od prodaje karata, ali je od države dobila dodatnih 76 milijuna eura, što je tri eura na svaki euro dobiven od prodaje karata. Iste je godine Siremar na plaće zaposlenih potrošilo 21 milijun eura, za gorivo je potrošila 24 milijuna eura, za održavanje 11 milijuna i za ostale usluge 24 milijuna eura.