Nakon republikanskog poraza u Massachusettsu, u kojem je dugogodišnje demokratsko senatorsko mjesto preuzeo republikanac, američka se javnost sve češće pita što to zapravo znači za njihova predsjednika Baracka Obamu. Gubitak senatorskog mjesta koje je godinama bilo rezervirano za pokojnog Teda Kennedya bit će, smatraju Amerikanci, za Obamu čak i sudbonosno pitanje. Mnogi misle da su glasači u toj najtvrđoj demokratskoj utvrdi ovim potezom pokazali kako ne podržavaju politiku američkog predsjednika, posebice brzorastuću potrošnju javnog sektora.

Čak i tradicionalno lijevo orijentirani glasači Massachusettsa zabrinuti su za državu koja sve više i više troši, a koja će, usvoji li se Obamina zdravstvena reforma, trošiti i iznad svojih mogućnosti. Državni deficit njihova je najveća briga, a diljem svijeta upravo se vode polemike oko državne potrošnje. Velika Britanija otvara javnu raspravu o smanjenju svih izdvajanja koja su nepotrebna, jednako kao i skandinavske zemlje te dio sjeverne Europe. Premda postoje dobri razlozi zašto država buja, kao i njezina potrošnja, postoje i oni loši, koji prevladavaju. Prema iskustvima drugih država što je potrošnja države veća, trend rasta ide uzlaznom putanjom. Razlog za rast državne potrošnje diljem svijeta svakako je financijska kriza. Vlade troše milijarde i milijarde da bi spasile banke i barem na taj način zaustavile puno gore posljedice. Osim krize, demografija je glavni uzrok povećanja rastrošnosti države. Sve duži životni vijek i sve veći broj umirovljenika koji pak sve duže konzumiraju prava iz mirovinskog i zdravstvenog osiguranja učinit će svoje. Na tu će populaciju za 15 godina odlaziti čak petina američkog bruto domaćeg proizvoda. Povećanje izdavanja za državu ne sugerira da raste samo moć države, već i njezinih tijela, poput ministarstava, agencija i ostalih ureda, što je posebno uočljivo u zemljama Europske unije koja svojim članicama diktira osnivanje brojnih regulatornih tijela, većinom nepotrebnih. U Sjedinjenim Državama to se očituje u brojnim “ratovima”. Javna potrošnja raste s brojem “neprijatelja” kao što su “rat protiv terora”, “rat protiv droge” itd. Globalizacija je također jedan od uzroka sve većih javnih izdvajanja. Nesigurnost radnih mjesta pretpostavlja sigurnosnu mrežu socijalnih davanja na koja se mogu osloniti građani koji će zbog globalizacije izgubiti posao. Tu “sigurnost” i te kako plaća država! Koliko država troši manje je pak važno od onog na što ta država zapravo troši. Ako država troši, a privatni sektor, odnosno gospodarstvo, taj trošak pokrije, onda je rastrošnost opravdana, no problem nastaje kada ta dva čimbenika nisu u korelaciji. Onda nastaje kratki spoj koji može rezultirati financijskom eksplozijom – bankrotom.