Prije smrti bogati je skupljač umjetnina iz razdoblja dinastije Ming Wu Hongyu naredio da njegovu omiljenu sliku “Život u planini Fuchun” spale. No, srećom, njegov je nećak tog dana 1650. godine svitak u zadnji tren spasio s pogrebne lomače, ali u vatri se slika prepolovila na dva dijela, koja su zbog pohlepe, građanskog rata i političkih igara bila odvojena stoljećima. Manji djelić, širok tek 51 centimetar, završio je u provincijskom muzeju u komunističkoj Kini, a komad dug 6,4 metra našao se u Tajvanu, kamo su se povukli kineski nacionalisti nakon poraza u građanskom ratu 1949. godine. Prošlog su mjeseca dva komada slike napokon spojena u ovdašnjem Državnom muzeju, a metafora je to pomirenja i ujedinjenja o kojem vodstvo Komunističke partije odavno sanja.

“Ako se slika može spojiti, mogu i naši narodi”, izjavio je lani kineski premijer Wen Jiabao nakon što je objavljeno da će Kina i Tajvan, koji su službeno još uvijek u ratu, zajedno izložiti djelo koje su stručnjaci nazvali jednom od 10 najvažnijih kineskih umjetnina. Taj je crtež 1347. godine tušem naslikao Huang Gongwang, a poznati prikaz planina i sela dosad je kopiran i krivotvoren nebrojeno mnogo puta. Izložba nazvana “Ujedinjeni krajolik” samo je jedan od istaknutih poteza predsjednika Maa Yingjeoua, koji nastoji ostvariti bliskije odnose s Kinom otkako je došao na vlast 2008. godine. Dosad je u zbližavanju postignuto mnogo: Zoološki vrt u Taipeiju od Kine je dobio dvije pande, otvorene su zračne, poštanske i trgovinske linije, čak 1,2 milijuna turista dobilo je dozvolu za posjet otoku, a kineski će turisti uskoro moći bez nadzora obilaziti Tajvan. Zbog bliskijeg odnosa s Kinom mnogi tajvanski poslovnjaci zadovoljno trljaju ruke, ali raste i nervoza. Tso Chendong, profesor političkih znanosti na Državnom sveučilištu u Tajvanu, kaže da je dobar dio naroda skeptičan zbog novih veza s Kinom. “Hoće li bliskije ekonomske veze unijeti razumijevanje u naš odnos ili će Peking steći kontrolu nad tajvanskim gospodarstvom i politikom?” Iako je Državni muzej u Pekingu kolegama iz Tajvana posudio 12 predmeta za izložbu, kustosi iz Taipeija nisu bili jednako široke ruke. Uprava muzeja dvije je godine tvrdila da ne može ustupiti svoj dio svitka niti ijedan predmet iz svoje zbirke od 700.000 izložaka dok Peking ne izda zakonski obvezujuće jamstvo da neće zaplijeniti njihove predmete. “Mislim da bi i naš muzej trebao izložiti sliku u cijelosti”, kaže Chen Hao, ravnatelj Muzeja provincije Zhejiang u Hangzhouu, u čijem je vlasništvu manji dio svitka još od 1956. godine.

Iako ove dvije vlade imaju i većih problema koje treba riješiti, uključujući onih tisuću i nešto kineskih projektila usmjerenih preko Tajvanskog tjesnaca, ne treba omalovažiti ulogu spornih umjetnina. Potkraj građanskog rata gotovo su čitavu zbirku umjetnina današnjeg Državnog muzeja u Taipeiju iz Kine donijele Chiang KaiShekove snage. Šesnaest su godina čak milijun komada porculana, kaligrafija, izrezbarenih skulptura od žada i lončarije prenosili preko 9650 kilometara, a nekoliko tisuća sanduka s manje privlačnim predmetima ostavili su putem u Nanjingu. Iako je Mao Zedung s prijezirom govorio o umjetninama iz Kine, carsku je zbirku čuvao i dok je vojsku slao da spali i uništi kinesku drevnu baštinu. “Kulturna ostavština simbol je legitimnosti i suverenosti Kineza”, kaže Ho Chuanhsing, kustos Državnog muzeja. “Onaj tko je baštinu imao u svojem posjedu, mogao je zavladati. Kao što vidite, stvari se nisu znatno promijenile.” Kineski dužnosnici ne govore više glasno o povratku, kako je nazivaju, ukradene robe, a uprava muzeja u Taipeiju uživa u trenutnoj posjećenosti. Svakog dana čak 10.000 posjetitelja dođe vidjeti nanovo spojeni svitak. Wang Rongcui, turistica iz Mongolije, nedavno je posjetila muzej. Kad su je upitali o političkoj važnosti izložbe, slegnula je ramenima. “Ma ne znam ja ništa o politici i umjetnosti, ali ovo mi lijepo izgleda.”

Andrew Jacobs; Xiyun Yang doprinio izvještaju s Tajvana, a Adam Century iz Pekinga