S dvjema kamerama postavljenima na glavu i ruksacima opremljenima bežičnim prijenosnicima ove bebe nalikuju kiborzima dok pužu i gegaju se igraonicom.

Jednom kamerom prati se desno oko, drugom polje vida, a obje šalju snimke na obližnje ekrane. Kad se dva zapisa sjedine, rezultat je snimka na kojoj je crvenim križićem označen cilj djetetova pogleda. Znanstvenici koriste ovaj sustav za praćenje oka da bi naučili kako djeca promatraju svijet dok pokušavaju shvatiti kako u njemu djelovati. U laboratoriju djeca stara najmanje pet mjeseci kreću se poligonom sastavljenim od prilagodljivih drvenih nagiba, strmina, razmaka i stepenica. Da bi izazov bio još veći, katkad ih se odijeva u otežanu odjeću ili im se obuća oblaže teflonom. Istraživači se nadaju naučiti što motivira djecu da reagiraju jedno na drugo, kako bebe usklađuju pogled s pokretima ruku i nogu kako bi našle put kroz prepreke ili rukovale predmetima te kako se prilagođavaju promjenama, poput klizave obuće. Rezultati sustava za praćenje oka daju naslutiti da su bebe možda sposobnije shvatiti ili reagirati na ono što vide nego što se prije mislilo. “Kratki pogledi na prepreke pred njima ili na lice majke katkad je sve što je potrebno kako bi dobile informacije koje žele”, rekao je John Franchak, postdiplomant razvojne psihologije na Sveučilištu New York. “Doimaju se iznenađujuće učinkovitima.” Premda za gledanje naizgled nije potrebno nimalo truda, mi biramo ono što gledamo i svake sekunde pokrenemo oko dva do četiri puta ili 150.000 puta dna dan, objasnila je Karen Adolph, također razvojna psihologinja na newyorškom sveučilištu. “Vid nije pasivan. Mi aktivno usklađujemo pokrete oka s pokretima ruku i tijela.” Nosivi sustavi za praćenje oka kojima se ovi znanstvenici koriste temelje se na uređajima koje je u posljednjih deset godina razvila newyorška tvrtka Positive Science, a koju financira Američki laboratorij za istraživanje mora. Sustavi za praćenje oka su izrađeni da bi pomogli znanstvenicima objasniti pojave kao što su kako borci opažaju kamuflirane mete u polju. Radi prilagodbe ovih sustava djeci osnivač tvrtke Positive Science Jason Babcock koristio je podstavljene trake za glavu, kapice od spandeksa i Velcro pločice da bi bio siguran da će kamere biti stabilne. Oprema koja se nosi na glavi teži samo 45,36 grama.

“Ljepota svega ovoga nalazi se u tome što nam pomaže uhvatiti ono o čemu bebe razmišljaju tijekom svoga prirodnog ponašanja”, rekla je Mary Hayhoe, percepcijska psihologinja na teksaškom sveučilištu u Austinu. “Budući da je ono što gledaju povezano s aktivnostima koje su u tijeku, praćenje pokreta oka omogućuje nam prilično izravan uvid u ono što se najvjerojatnije događa u njihovim umovima.” Studijom provedenom na šestoro djece u dobi od 14 mjeseci koja su švrljala igraonicom prepunom šarenih lopti, plišanih igračaka i autića, znanstvenici su otkrili da su kod otprilike četvrtine svih susreta s preprekama djeca mogla prijeći tu prepreku bez usmjeravanja pogleda na nju. “Odrasli se usredotoče na prepreke tek u jednom od tri slučaja, a djeca od četiri do osam godina usredotoče se na prepreke u 60 posto slučajeva, no izvanredno je da i bebe mogu zaobići prepreke bez gledanja”, rekao je Franchak. Ovi preliminarni eksperimenti tek su naznaka svega onoga što bi znanstvenici zahvaljujući sustavu za praćenje oka mogli otkriti o djeci. Primjerice, kako nam je objasnila doktorica Hayhoe, ako doznamo u kojoj dobi bebe počnu gledati na tlo kad netko ispusti lopticu, doznali bismo i kada djeca počnu predviđati posljedice nekih događaja, što je važan korak u kognitivnom razvoju. “Te spoznaje daju naslutiti da djeca ne moraju dugo gledati kako bi dobila podatke koje trebaju, bilo od ljudi ili od predmeta”, rekao je Jeffrey Lockman, razvojni psiholog na Sveučilištu Tulane. “To nam daje nov uvid u to koliko im je podataka potrebno ili koliko brzo mogu obraditi te podatke.” “Ovo je potpuno nov način postavljanja pitanja koje ograničava samo naša mašta”, dodala je doktorica Adolph.

Charles Q. Choi