Sport & biznis - SP 2026.
EN DE

Demokracija i tržište, ali ne stvarno

Autor: The New York Times
12. veljača 2012. u 22:00
Podijeli članak —

Za novinara je najbolja stvar u vezi pokrivanja priče o najnovijem valu prosvjeda i ustanaka protiv autokrata kad svjedočite zbivanjima kakva nikada niste mogli ni zamisliti – kao kada su nedavno u Moskvi protivnici odluke Vladimira Putina da ponovno postane predsjednik, izvjesili golemi žuti plakat na krov zgrade nasuprot Kremlja, na kojemu je Putinovo lice prekriženo golemim X uz riječi “Putine, odlazi” na ruskom jeziku.

već od 5 € mjesečno
Pretplatite se na Poslovni dnevnik
Pretplatite se na Poslovni Dnevnik putem svog Google računa, platite pretplatu sa Google Pay i čitajte u udobnosti svoga doma.
Pretplati se i uštedi

Čista bestidnost i drskost takvih prosvjeda te gnjev kojega urbani srednji sloj osjeća prema premijeru Putinu zato što se prema njima odnosi kao prema idiotima već i samom najavom zamjene položaja između njega i predsjednika Dmitrija Medvedeva prije samo godinu dana bili su potpuno nezamislivi. Činjenica da mladež koja je postavila plakat očito nije uhićena također iskazuje da je Putin svjestan kako se nalazi na vrlo tankom ledu te da si ne može priuštiti stvaranje novih “mučenika”. No što će biti sljedeći Putinov potez? Hoće li doista ispuniti obećanje i dopustiti osnivanje novih političkih stranaka ili će jednostavno pričekati dok podijeljena oporba ne odustane? Putinova Rusija nalazi se na raskrižju. Postala je “ne stvarno, ali kao država”. Današnja Rusija je “kao” demokracija, ali ne stvarno. Ona je “kao” slobodno tržište, ali ne stvarno. “Kao” ima vladavinu prava kojom štiti poduzeća, ali ne stvarno. Ona je “kao” europska država, ali ne stvarno. “Kao” ima slobodu tiska, ali ne stvarno. Hladni rat s Amerikom je “kao” gotov, ali ne stvarno. “Kao” pokušava postati više od naftne države, ali ne stvarno. Krivac za taj jin i jang je ponajviše sam Putin. Kad je 2000. godine postao predsjednik, Rusija je doista bila u problemima i na putu prema dolje. Svojim željeznim stiskom, Putin je uspostavio red i osnažio državu, no ne putem političkih i gospodarskih reformi, već golemim povećanjem cijena nafte i prihoda od nafte. Unatoč svemu tome, mnogi Rusi bili su mu, a i danas su zahvalni. Putin je oko sebe okupio novu bogatu i korumpiranu ortačku mrežu, ali i osigurao da dovoljno ruske nafte i obilja od minerala kapne i u najveće gradove, čime je stvorio malobrojni urbani srednji sloj koji sada zahtijeva veću uključenost u donošenje odluka o vlastitoj budućnosti. No Putin je zastao. Vratio je Rusiju sa samog ruba, ali nije uspio provesti političke, gospodarske i obrazovne reforme koje su nužne da bi Rusija postala suvremena europska država.

Za novinara je najbolja stvar u vezi pokrivanja priče o najnovijem valu prosvjeda i ustanaka protiv autokrata kad svjedočite zbivanjima kakva nikada niste mogli ni zamisliti – kao kada su nedavno u Moskvi protivnici odluke Vladimira Putina da ponovno postane predsjednik, izvjesili golemi žuti plakat na krov zgrade nasuprot Kremlja, na kojemu je Putinovo lice prekriženo golemim X uz riječi “Putine, odlazi” na ruskom jeziku.

Čista bestidnost i drskost takvih prosvjeda te gnjev kojega urbani srednji sloj osjeća prema premijeru Putinu zato što se prema njima odnosi kao prema idiotima već i samom najavom zamjene položaja između njega i predsjednika Dmitrija Medvedeva prije samo godinu dana bili su potpuno nezamislivi. Činjenica da mladež koja je postavila plakat očito nije uhićena također iskazuje da je Putin svjestan kako se nalazi na vrlo tankom ledu te da si ne može priuštiti stvaranje novih “mučenika”. No što će biti sljedeći Putinov potez? Hoće li doista ispuniti obećanje i dopustiti osnivanje novih političkih stranaka ili će jednostavno pričekati dok podijeljena oporba ne odustane? Putinova Rusija nalazi se na raskrižju. Postala je “ne stvarno, ali kao država”. Današnja Rusija je “kao” demokracija, ali ne stvarno. Ona je “kao” slobodno tržište, ali ne stvarno. “Kao” ima vladavinu prava kojom štiti poduzeća, ali ne stvarno. Ona je “kao” europska država, ali ne stvarno. “Kao” ima slobodu tiska, ali ne stvarno. Hladni rat s Amerikom je “kao” gotov, ali ne stvarno. “Kao” pokušava postati više od naftne države, ali ne stvarno. Krivac za taj jin i jang je ponajviše sam Putin. Kad je 2000. godine postao predsjednik, Rusija je doista bila u problemima i na putu prema dolje. Svojim željeznim stiskom, Putin je uspostavio red i osnažio državu, no ne putem političkih i gospodarskih reformi, već golemim povećanjem cijena nafte i prihoda od nafte. Unatoč svemu tome, mnogi Rusi bili su mu, a i danas su zahvalni. Putin je oko sebe okupio novu bogatu i korumpiranu ortačku mrežu, ali i osigurao da dovoljno ruske nafte i obilja od minerala kapne i u najveće gradove, čime je stvorio malobrojni urbani srednji sloj koji sada zahtijeva veću uključenost u donošenje odluka o vlastitoj budućnosti. No Putin je zastao. Vratio je Rusiju sa samog ruba, ali nije uspio provesti političke, gospodarske i obrazovne reforme koje su nužne da bi Rusija postala suvremena europska država.

Rusija ima taj potencijal. Neminovno će krenuti u tom smjeru. Ali hoće li je Putin predvoditi? Moskovska urednica časopisa The Times Ellen Barry i ja nedavno smo u ruskoj Bijeloj kući porazgovarali s Putinovim glasnogovornikom Dmitrijem Peskovom. S tog sastanka otišao sam nesiguran u odgovor na glavno pitanje. Peskov je rekao da su sporni prosvjedi građana znak da se gospodarski napredak kreće brže od političkih reformi, a to se može popraviti. U redu, zvuči logično. No što je s Putinovom izjavom da su ti prosvjedi dio američke zavjere ciljane slabljenju Rusije i njega samoga. Vjeruje li i Peskov u to?“Ne vjerujem, ja to znam”, kaže Peskov. Novac za destabilizaciju Rusije priljeva se “iz Washingtona, kako službeno, tako i neslužbeno, za potporu raznolikim organizacijama s ciljem provokacije”. Ovdje je riječ ili o paranoji ili o cinizmu. A tu je onda i vanjska politika. Putin je bio od velike pomoći Ujedinjenim narodima utoliko što nije blokirao izglasavanje zone zabrane leta iznad Libije, ali osjeća kao da se opekao, kao da je htio zaštititi civile, a zapravo je svrgnuo svojega saveznika i kupca ruskog oružja Muammara Gadafija. Sada, dok Putin svim silama pruža podršku sirijskom diktatoru i ubojici Basharu alAssadu, sve se više doima poput čovjeka koji kupuje povratnu kartu za Titanik, nakon što je Titanik već udario u ledenjak. Jer Assad je živi mrtvac. “Ako dopustimo UNu i Sjedinjenim Američkim Državama da vrše pritisak na taj režim, koji je donekle nalik našemu, i zahtijevaju predaju vlasti oporbi, kakav bi to bio presedan?”, objašnjava Vladimir Frolov, ruski stručnjak za vanjsku politiku. Prava reforma zahtijevat će od Putina potpunu promjenu. Može li se to dogoditi? S obzirom na dostupne dokaze, rekao bih: “kao, ali ne stvarno.”

Thomas L. Friedman

Autor: The New York Times
12. veljača 2012. u 22:00
Podijeli članak —
Komentirajte prvi

Moglo bi vas Zanimati

New Report

Close