15. lipnja s obje strane granice svjedočilo se jednom od najizuzetnijih dana u zamršenoj povijesti Irske.Toliko očekivani i skupi izvještaj komisije Saville, 12godišnja istraga “Krvave nedjelje”, dana koji nikada neće biti zaboravljen u irskoj politici, konačno je objavljen.

Toga su dana, 30. siječnja 1972., britanski vojnici ispalili hice na prosvjednike za ljudska prava u većinski katoličkom području Bogside u Derryju i ubili 14 osoba. Bio je to dan koji je uzrokovao eskalaciju sukoba između dvije zajednice Sjeverne Irske, katolika nacionalista i protestanata unionista, sukoba koji je tada prešao u drugu dimenziju: svaki Irac koji se sjeća tog dana ima pred očima sliku Edwarda Dalyja, kasnije biskupa Derryja, kako s krvavim rupčićem u ruci smjerno njeguje ranjene i umiruće. Bio je to dan kad su paravojne snage obje strane postale najglasnije u sukobu, dan kad su ljudi masovno odustajali od pojma pomirenja… većinom mladići, ali i žene kojima je bilo dosta carstva te su u tom trenu uzimali u obzir sva sredstva, bez obzira koliko nasilna ili ružna, da ga istjeraju iz kuta. Bio je to dan kad je moj otac prestao voditi našu obitelj preko granice u Ulster jer, kako je znao reći, “Sjevernjaci su prolupali”. A mi smo bili miješana obitelj, s katolicima i protestantima. Suprotnost svemu ovomu je 15. lipanj 2010. Oblaci koji su zaklanjali obzor 38 godina najednom su nestali, a sjajna svjetlost pravde kao da je otjerala sjene. Nitko se nije ponašao kako se očekivalo. Svijet je uskladio izjave. Najnoviji britanski premijer rekao je stvari koje se nitko nije usudio ni pomisliti da bi mogao izgovoriti.“U ime naše zemlje, izražavam duboko žaljenje.”Ima još…“Ono što se dogodilo nikad se nije trebalo dogoditi”, izjavio je novi premijer David Cameron. “Određeni pripadnici naših oružanih snaga krivo su postupili. Konačno, vlada je odgovorna za postupke naših oružanih snaga. I zato, u ime vlade, u ime cijele zemlje, izražavam duboko žaljenje.”Mnogima je bilo nezamislivo da bi torijevski premijer mogao izustiti ove riječi.

Također je bilo nezamislivo, prije no što je izgovorio ove pomno odabrane riječi, da će ga pažljivo slušati tiha gomila ljudi koja se okupila na trgu Guildhall u Derryju, mjestu koje i nije baš poznato po ljubavi prema britanskim vođama, te da će mu klicati. Trideset i osam godina nije nestalo u govoru koji je trajao jedanaest minuta – kako bi i moglo, bez obzira na elokvenciju ili iskrenost izgovorenog? Međutim, one su se izmijenile i preoblikovale, kao i David Cameron, koji je odjednom počeo izgledati kao vođa kakvoga je svijet očekivao. Od premijera do državnika. Osjećaj koji je vladao okupljenom gomilom bio je radost. Iznenađujuć je bio izostanak sumornog raspoloženja – jer ovo je zajednica koja je proživjela više toga nego što bi većina ljudi mogla i razumjeti, a iskazala je suzdržanost koju nitko nije mogao ni zamisliti. Bila je to dostojanstvena radost, uz neke uvježbane dramatične trenutke koji su pomalo nagrizli čar trenutka. Nakon što su poderali prvi dokument istrage o “Krvavoj nedjelji”, besramnu lažnu presudu suca Lorda Widgeryja koji je izjavio da su britanske postrojbe bile isprovocirane, ovi ljudi iznova su oblikovali i vlastita lica: iz stoičkih i osvetničkih grčeva u široke, iskrene osmjehe. Derry je istinska zajednica, a njegovi stanovnici izgledali su poput uzvanika na vjenčanju – službeni dok su morali, pažljivi prema mrtvima, no ne i rigorozno pobožni. Neki su počeli pozivati na suđenja i progone, ali većina je takve razgovore odlučila ostaviti za sutradan. Likovi koje sam kao moralistični student uvjeren u politiku nenasilja 1970-ih i 1980-ih naučio mrziti sada su se ponašali otmjeno, zbog čega sam se posramio svojih tadašnjih stremljenja. Samo na tren, na licu Martina McGuinnessa kao da se pojavio onaj drugi život kojega je mogao proživjeti: zapovjednik IRA-e toga dana 1972. godine, prošlog tjedna izgledao je poput smirenog ribiča, što i jest, a ne ubojica kakav je postao, učitelj, a ne terorist, prvorazredni zamjenik premijera.

“Rane će zacijeliti” je otrcana fraza, no ovom slučaju začudno pristaje; rane ne zacjeljuju tako lako ako nemaju pristup zraku, ako nisu na otvorenom. Izvještaj komisije Saville donio je zrak, kao i jasnoću, jer je u svojoj srži svim sudionicima u tom strašnom događaju dodijelio njihovu odgovarajuću ulogu. U samo nekoliko godina, slike vojnika koji igraju nogomet s lokalnim mladićima ili flertuju s mladim Irkinjama zamijenile su kućne racije. Zaštitnici su postali neprijatelji. U Derryju, gotovo preko noći. Ako svijet može naučiti lekciju iz ovog dijela irske povijesti, ta lekcija za Bagdad ili Kandahar je sljedeća: stvari se brzo mijenjaju na gore i polako na bolje, ali stvari se mogu promijeniti. Doista mogu. Proći će godine lažnih početaka, boli i uzmaka te, što je najtragičnije, dodatnih ubojstava. No, vizionari i ljudi spremni na rizike, recimo to: junaci, na svim stranama mogu nas vratiti na mjesto gdje promjena postane ne samo moguća, već neizbježna.

Bono, pjevač skupine U2 i suosnivač aktivističkih grupa ONE i (Product)RED, povremeni je kolumnist The Timesa

Fusnota, studeni 1983.:

U2 je u studiju u Dublinu i svira svoju najnoviju pjesmu “Sunday Bloody Sunday” producentima diskografske kuće. Melodija je dobra, ali, retrospektivno, stihovi su neartikulirani govor srca. Mala je to pjesma koja pokušava, ali ne uspijeva suočiti dvije velike ideje, okajanje s oprostom, “Krvavu nedjelju” s Uskršnjim ustankom. Kako vrijeme prolazi, stihovi će se promijeniti i narasti. No, ovdje, uz engleskog šefa diskografske kuće prisutnog pri rođenju pjesme, “rodilište” je utihnulo kad je čovjek objavio da je mala hit, uz jednu napomenu: “Maknite bloody. Radio ne reagira dobro na krv.”

gastro zona

Zagreb dobiva novo gastro središte koje bi moglo značajno utjecati na grad

ozbiljan operativni problem

Milijuni dokumenata, isti problemi: Zašto digitalizacija nije riješila ništa