Prije stotinjak godina, bježeći pred talijanskim kolonizatorima, stanovnici zabačenih libijskih planina na zapadu spustili su se u ovaj vjetroviti tuniski gradić, a mnogi od njih trajno su tu ostali.

Sada kad su te pustinjske visoravni opet pod opsadom, ovaj put libijskog vođe, pukovnika Muamera Gadafija, oko 30.000 Libijaca bježi putem svojih predaka. Na čuđenje humanitarnih radnika, stotine Tunižana, neki od njih potomci starih izbjeglica, otvaraju vrata svojih domova tim libijskim obiteljima od početka travnja, kad su Gadafijeve snage započele s napadima. Na samoj granici ne šire se izbjeglički logori, ondje su tek dvije skromne nakupine šatora u kojima obitava oko 2500 osoba. Velika većina pridošlica stanuje s tuniskim obiteljima u ovom gradu i susjednim selima, na području koje broji tek 150.000 stanovnika.“Ovo je prvi put da sam doživio tako dojmljiv odgovor na molbu za pomoć”, izjavio je Firas Kayal, tuniski glasnogovornik pri Vijeću za izbjeglice Ujedinjenih naroda. Ovakva velikodušnost još je više zapanjujuća, dodaje, uzmu li se u obzir izazovi s kojima se suočava sam Tunis na kraju vlastite revolucije (kojom je u siječnju prekinuto 23 godine kleptokratske vladavine predsjednika Zine elAbidine Ben Alija) te prethodni valovi libijskih izbjeglica također ove godine, ali na sjeveru.Gostoljubivošću su zbunjene čak i neke izbjeglice.“Biste li vi otvorili vrata svog doma neznancu iz druge zemlje”, pita Maren Abouzakhar (22), koja je u travnju pobjegla iz opkoljenog libijskog grada Yafran. S njom smo razgovarali u prostranoj dnevnoj sobi kuće koju ona i desetoro njenih rođaka sada dijeli s lokalnom obitelji; vlasnik se sa suprugom i troje djece preselio u nedovršeno prizemlje, a gostima prepustio udobni i uređeni prvi kat.“Ne znamo kako im se zahvaliti na toj gesti”, rekla je Maren.

Abdallah Awaye, 35-godišnji mršavi i osunčani vlasnik ove kuće, opisuje svoj potez kao stvar obveze i ponosa. “Tako stvari stoje, to je naš običaj”, rekao je. “Ako imamo što jesti, jest ćemo svi zajedno. Ako nemamo ništa, i to ćemo podijeliti.”Izbjeglice su uglavnom do granice došle samo s odjećom na sebi i strahovima za sinove koji su se ostali boriti protiv Gadafijeve paravojske. Ali smjesta su ih primili lokalni stanovnici čije su suosjećanje i dobro raspoloženje pobudili divljenje kako Libijaca, tako i međunarodnih humanitaraca.Kayal također hvali širokogrudnost tuniske vlade, koja je od početka sukoba u Libiji otvorila granicu. Prema procjeni Ujedinjenih naroda, čak 276.000 osoba, većinom inozemnih radnika, iz Libije je pobjeglo u Tunis.Međutim, usprkos obilju dobrih namjera, grad i okolna područja osjećaju pritisak tako velikog broja izbjeglica. U razdoblju koje je uslijedilo nakon sjajne revolucije u siječnju vratile su se neke stare frustracije: gospodarstvo koje stagnira, nedostatna infrastruktura i velika nezaposlenost. Mnogi su zabrinuti da prijelazna tuniska vlada ne uspijeva prekinuti tradiciju desetljeća zanemarivanja tuniskog juga.“Velikodušnost i osjećaj bratstva prevladavaju nad problemima”, izjavio je gradonačelnik Tataouina, Ali Mourou.Dodao je kako se, usprkos svemu, na zamolbu grada ovamo slijevaju kamioni humanitarne pomoći čak iz udaljenog glavnog grada.

Otvorena su tri centra za kordinaciju, koja smještaju libijske obitelji u domove lokalnih stanovnika te dijele kuskus, tjesteninu, rajčice, madrace i prekrivače. Libijska djeca krenula su u lokalne škole, a liječnici i medicinske sestre otvorili su kliniku koja nudi besplatnu zdravstvenu skrb.“Ovo shvaćamo kao ljudsku obvezu, vjersku obvezu i bratsku obvezu”, objasnio je gradonačelnik Mourou, a Libijci su “istinski zahvalni”.Dodaje: “Trebali bi biti.”Međutim, u određenoj mjeri pojavila se nesloga. Gradonačelnik Mourou primijetio je da neke libijske izbjeglice prekomjerno iskorištavaju dostupnost alkohola, kojeg u Libiji nema. A i pekarnice su se počele zatvarati ranije jer ne mogu zadovoljiti povećanu potražnju.No Mohamed Zouari (60) smjestio je šest libijskih obitelji u svom kafiću u Tataouinu, kojega je iz financijskih razloga zatvorio prije dvije godine. Rekao nam je: “To su naša braća, naši susjedi. Sretni smo što im možemo pomoći.”Priznao je da su Tunižani prije na Libijce znali gledati s visoka jer su ih smatrali nacijom naftnih neradnika. Ali obećao je da će osigurati smještaj izbjeglicama koliko god to bude potrebno.“Želimo pokazati svijetu da smo sposobni i da se trudimo, da smo ponosni na to”, dodao je.

Scott Sayare