Istanbul – Sa stanovišta Washingtona, Iran i Turska čudni su ljubavnici. Jedna zemlja je članica NATO-a sa sekularnim ustrojem, dok je druga islamistička republika, čiji je nuklearni program posljednjih nekoliko godina jedan od naju-znemirujućih problema vanjske politike Sjedinjenih Američkih Država.

Zašto su se, dakle, te dvije zemlje predale tron nespretnom ljubavnom zagrljaju, i zašto se Turska početkom ovog mjeseca tako otvoreno usprotivila SAD-u glasujući protiv novih sankcijalranu? Sjedinjene Američke Države takvo su glasovanje doživjele kao pljusku bliskog saveznika, koja je izazvala propitivanje gle-de Turske. Dana 9. lipnja u Lon-donu je ministar obrane Robert M. Gates izjavio da se Turska “okreće prema Istoku”, što je promjena koju je pripisao ravno-dužnosti Europske unije prema turskoj prijavi za članstvo. To tumačenje drži vodu: Turska, most između Istoka i Zapada, stala je na stranu Istoka jer je skrenula s puta ozapadnjivanja. No mnogi se ovdje ne slažu s takvim viđenjem stvari. Kažu da Turska jednostavno ne dijeli stav Sjedinjenih Američkih Država o pristupu bliskoistočnim problemima. “ Bio bih zapanjen kad bi se Turska odvojila od Zapada i stala na stranu islamskog svijeta, ali to nije ono što se događa”, kaže Halil Berktay, povjesničar pri sveučilištu Sabanci. “Turska samo poručuje: ‘Govorite o izgradnji mostova. Ovako ih se gradi.'” U srcu trenutnog razdora nalazi se temeljno neslaganje u vezi s Iranom i njegovim na-mjerama. Sjedinjene Američke Države gledaju Iran kao odmetnutu državu usredotočenu na gradnju bombe i dovoljno ludu da je doista i upotrijebi.

Turska se slaže da Iran pokušava razviti tehnologiju koja bi joj omogućila brzu izradu oružja ako to želi, no smatra da će se iranski vođe zadovoljiti samom tom mogućnošću. “ Vjerujemo da, jednom kad normaliziramo odnose s Iranom i pomognemo u izgradnji njegovih odnosa s drugim važnim igračima, on neće poći putem izrade bombe”, izjavio je jedan turski dužnosnik koji blisko surađuje s premijerom Re-cepom Tayyipom Erdoganom. Osim toga turski dužnosnici dijele mišljenje da prethodni niz sankcija nije imao učinka. Dio turske motivacije temelji se na političkom realizmu. Iran je turski susjed i opskrbljuje ju s petinom prirodnog plina. Razgovori o nuklearnom programu također predstavljaju dio šire politike gospodarske i političke integracije u regiji koju Turska provodi i promiče već gotovo cijelo jedno desetljeće. U svibnju su doživjeli vrhunac potezom koji Turska, kao i njezin partner Brazil, nazivaju predanošću Irana da razmijeni dio svog nisko obogaćenog uran s drugim zemljama. Iran će odaslati dio svojih rezervi u zamjenu za oblik urana koji se teško može koristiti za izradu oružja. “U Washingtonu prevladava osjećaj da je ovaj dogovor samo još jedna iranska varka i da Ankara jede Teheranu iz ruke”, kaže Steven Cook, stručnjak pri Vijeću za međunarodne odnose u Washingtonu. Turska pak izjavljuje kako ona također strahuje od Irana koji posjeduje nuklearno naoru-žanje, ali i da se boji da će inzistiranje Obamine administracije na sankcijama dovesti do rata. “Zapadne zemlje poduzimaju određene poteze, a Turska trpi posljedice”, izjavio je Sedat Laciner, upravitelj Međunarodne organizacije za strateška istraživanja u Ankari. “Ne želimo drugi Irak.” Hooman Majd, iransko-američki pisac, smatra da je Turska u najboljem položaju da donese odluku o tretmanu Irana. “Iran ne želi postati Sjeverna Koreja”, kaže Majd. “Radije bi bio sofisticiran, moćan i pošto-van kao Turska. Izrada oružja, čak i kada bi to mogli, ne vodi ih u tom smjeru. Erdogan to zna.” Vodstvo stranke premijera Erdogana uvjereno je da samo Turska koja je neovisna od Sjedinjenih Američkih Država predstavlja dugoročnu dobit za Washington. “Oni smatraju da su pametniji od nas”, smatra pak američki stručnjak koji pomaže u kreira-nju politike prema regiji. “Misle da mi želimo tupu podršku. A istodobno govore: Gledajte, mi ćemo vam biti korisniji.”

Sabrina Tavernise