EN DE

Čežnja za ludim starim vremenima

Autor: The New York Times
22. kolovoz 2010. u 22:00
Podijeli članak —

Dok sam posljednjih nekoliko tjedana lutao Velikom Britanijom, Francuskom i Španjolskom, sretao sam ljude koji su dio svoga godišnjeg odmora posvetili gledanju prvih triju sezona nagrađivane američke serije “Momci s Madisona”.

već od 5 € mjesečno
Pretplatite se na Poslovni dnevnik
Pretplatite se na Poslovni Dnevnik putem svog Google računa, platite pretplatu sa Google Pay i čitajte u udobnosti svoga doma.
Pretplati se i uštedi

Nikako se ne mogu nauživati nacuganog svijeta Sterling Cooper Draper Prycea, izmišljene marketinške agencije iz šezdesetih, njihova flertovanja i bluda te života u temeljnim bojama nenačetog uskogrudnim moralom. Jednu od najčešćih reakcija prenio mi je prijatelj koji nije mogao sakriti oduševljenje dok je prepričavao scenu u kojoj se, tijekom jedne od beskonačnih zabava, dijete zatrči u gosta i prolije mu viski, a muškarac mu istog trena opali šamar. Dječačić potrči ocu i ispriča mu što se dogodilo nakon čega dobije još jednu pljusku praćenu riječima da ne smije trčati po kući. Da, da, tako se nekoć provodila disciplina prije nego što su pedagozi postali preosjetljivi, a cuga, pohota na radnome mjestu i popodnevno mumljanje uz drijemež žrtvovani na oltaru produktivnosti. U nekom je trenutku novinarstvo postalo zanimanje u kojem se na brzinskim ručkovima pije mineralna voda, što je tužno, no naizgled i nepovratno. Što se događa? Otkud ta čežnja za vremenima “Momaka s Madisona”? Mislim da je riječ o reakciji na sve veća ograničenja u ponašanju koja nam nameću politička korektnost, ekološka korektnost, opsjednutost zdravljem, politizirana hrana, nametljiva tehnologija i vlast koja misli da je najpametnija. Sve veći broj ljudi smatra da nema smisla živjeti što duže, čak i uz milijune aplikacija, kad se naša unutarnja ludost stalno sputava. Dakle, dobra stvar toga da državi ponestaje novca je činjenica da će se manje petljati u svačija posla. Britanski premijer David Cameron zbog smanjenja proračunskih troškova uklonit će kamere koje bilježe brzinu vožnje, koje su bile noćna mora svakog vozača. Također je obustavljen skup projekt uvođenja osobnih iskaznica. Pojam “zagovaranje građanskih prava” postao je udomaćen u rječniku konzervativnoliberalne koalicije. A bilo je već i vrijeme. Opterećene problemima nakon vladavine Reagana i Thatcherice, državne su vlasti u posljednjih nekoliko godina profitirale od njihala koje je zamahnulo predaleko.

Dok sam posljednjih nekoliko tjedana lutao Velikom Britanijom, Francuskom i Španjolskom, sretao sam ljude koji su dio svoga godišnjeg odmora posvetili gledanju prvih triju sezona nagrađivane američke serije “Momci s Madisona”.

Nikako se ne mogu nauživati nacuganog svijeta Sterling Cooper Draper Prycea, izmišljene marketinške agencije iz šezdesetih, njihova flertovanja i bluda te života u temeljnim bojama nenačetog uskogrudnim moralom. Jednu od najčešćih reakcija prenio mi je prijatelj koji nije mogao sakriti oduševljenje dok je prepričavao scenu u kojoj se, tijekom jedne od beskonačnih zabava, dijete zatrči u gosta i prolije mu viski, a muškarac mu istog trena opali šamar. Dječačić potrči ocu i ispriča mu što se dogodilo nakon čega dobije još jednu pljusku praćenu riječima da ne smije trčati po kući. Da, da, tako se nekoć provodila disciplina prije nego što su pedagozi postali preosjetljivi, a cuga, pohota na radnome mjestu i popodnevno mumljanje uz drijemež žrtvovani na oltaru produktivnosti. U nekom je trenutku novinarstvo postalo zanimanje u kojem se na brzinskim ručkovima pije mineralna voda, što je tužno, no naizgled i nepovratno. Što se događa? Otkud ta čežnja za vremenima “Momaka s Madisona”? Mislim da je riječ o reakciji na sve veća ograničenja u ponašanju koja nam nameću politička korektnost, ekološka korektnost, opsjednutost zdravljem, politizirana hrana, nametljiva tehnologija i vlast koja misli da je najpametnija. Sve veći broj ljudi smatra da nema smisla živjeti što duže, čak i uz milijune aplikacija, kad se naša unutarnja ludost stalno sputava. Dakle, dobra stvar toga da državi ponestaje novca je činjenica da će se manje petljati u svačija posla. Britanski premijer David Cameron zbog smanjenja proračunskih troškova uklonit će kamere koje bilježe brzinu vožnje, koje su bile noćna mora svakog vozača. Također je obustavljen skup projekt uvođenja osobnih iskaznica. Pojam “zagovaranje građanskih prava” postao je udomaćen u rječniku konzervativnoliberalne koalicije. A bilo je već i vrijeme. Opterećene problemima nakon vladavine Reagana i Thatcherice, državne su vlasti u posljednjih nekoliko godina profitirale od njihala koje je zamahnulo predaleko.

Politika, ekonomija i tehnologija odigrale su važnu ulogu. Tehnologija je državi dala moć nadzora o kojoj su diktatori dvadesetog stoljeća mogli samo sanjati. Sigurnosna mantra koja se rodila na Manhattanu 11. rujna 2001. godine postala je savršena podloga za nametljivost države. A onda je 2008. godine došla velika recesija. Ubila je svaku iluziju da tržišta savršeno funkcioniraju i da se državni nadzor tržišta treba svesti na minimum. Dokazala je da su tržišta služila tome da na potpuno genijalan način bezobrazno obogate nekolicinu nenadziranih. Pokretačka sila stambene lakoumnosti s obje strane Atlantika nije bila želja da svatko ima svoj krov nad glavom, nego ideja s Wall Streeta da se proda što više sumnjivih hipotekarnih vrijednosnih papira. Kad je glazba utihnula, američka i britanska vlada morale su spašavati gospodarstva od propasti. Većina je ideologija bila plan sanacije vrijedan milijarde dolara, čime su se države ponovno vratile u stanje umjerenoga kapitalizma. To je stanje i te kako bitno. Kao što su Europljani davno naučili, nesputani kapitalizam uzima danak u ljudskosti. Jednaku žrtvu uzima i država naoružana računalima dok gura nos u život pojedinca u ime političke i gospodarske sigurnosti koje su lako postale sinonim za umrtvljujući pritisak konformizma. Sloboda je definirala atlantsku zajednicu. Thomas Jefferson jedanput je rekao: “Istina je velika i prevladat će ako bude samostalna”. Osim ako, naravno, “upletanje ljudi” istinu liši “njezina prirodnog oružja – slobodne riječi i rasprave”. Kapljica alkohola za ručkom nikad nije spriječila raspravu. Ljudi žele da im se država, kamere i prijetnje globalnim zagrijavanjem skinu s grbače. Žele osloboditi svoga unutarnjeg Dona Drapera, čovjeka koji kaže da “strah potiče njegovu maštu”.

Roger Cohen

Komentare šaljite na intelligence@ nytimes.com

Autor: The New York Times
22. kolovoz 2010. u 22:00
Podijeli članak —
Komentirajte prvi

Moglo bi vas Zanimati

New Report

Close