Pentagonovi su tužitelji nedavno službeno optužili Khalida Shaikha Mohammeda te četvoricu drugih muškaraca za ratni zločin planiranja i ubojstva 2976 ljudi 11. rujna 2001. godine te njihov slučaj uputili na neustavni vojni sud, koji će se sastati u zatvoreničkom kampu u Zaljevu Guantánamo, globalnome simbolu kršenja ljudskih prava.

Urotnici su u pritvoru više od devet godina. Glavni vojni tužitelj, brigadirni general Mark Martins, u govoru održanome na Harvardu 3. travnja istaknuo je da je korištenje vojnim ovlastima “pitanje pravne države te činjenice da je u određenome trenutku zakašnjela pravda zapravo uskraćena pravda”. No vrijedi se prisjetiti kako smo došli do najgoreg načina za krojenje pravde teroristima koji su nas napali 11. rujna. Svima se okrivljenima moglo suditi još prije nekoliko godina, no predsjednik Bush odlučio je da Ustav može zanemariti. Naredio je da ih se pritvori u tajne CIAine zatvore te podvrgne brutalnim i nezakonitim ispitivanjima. Mohammeda su u mjesec dana čak 183 puta mučili gušenjem vodom. Ta metoda mučenja nije polučila korisne rezultate, kako kažu svi svjedoci osim bivšeg potpredsjednika Dicka Cheneyja, glavnog tvorca politike nezakonitog pritvaranja i ispitivanja. Kad je Mohammed premješten u Zaljev Guantánamo s četvoricom preostalih okrivljenika, odmah se povuklo pitanje može li im se uopće zakonito suditi s obzirom na nepravovaljanost dokaza. Bush nije učinio ništa i branio se time što je Kongres dao trajnu dozvolu za rat protiv Al-Qaide, što je shvatio kao pravo da okrivljenike pritvori na neodređen rok i bez suđenja. Obama je na vlast došao s obećanjem da će zatvoriti zatvor u Guantánamu te u odnos prema osumnjičenima za terorizam ponovno uvesti red i zakon, no u tome uglavnom nije uspio. Američki ministar pravosuđa Eric Holder izjavio je da je ministarstvo revidiralo slučajeve svih pet okrivljenika te zaključio da bi im se trebalo suditi na saveznome sudu na Manhattanu. Bio je potpuno u pravu, no na to nije pripremio lokalne političare, koji su tvrdili da će suđenje pratiti sigurnosni rizik, što se moglo riješiti.

Stav Kongresa bio je još gori – republikanci su vikali da građanski proces neće zajamčiti osuđujuću presudu, kvragu i zakon. Bijela je kuća odgodila suđenje, a Kongres je odobrio zakon koji brani da se savezna sredstva koriste za suđenje zatvorenicima iz Guantánama na saveznom sudu. Ministarstvo pravosuđa potom je ponovno “revidiralo” slučajeve te izjavilo da su zapravo mislili da je tim zatvorenicima najbolje suditi na vojnome sudu. Na Harvardu je Martins elokventno govorio o potrebi za stvarnom pravdom. “Ako zakon smatramo luksuzom, žrtvujemo legitimnost”, rekao je. Snažne su to riječi, no može li on održati to obećanje? Jameel Jaffer, zamjenik ravnatelja pravnog odjela Američkog saveza za građanske slobode, ističe da nakon višegodišnjeg psihičkog i fizičkog uništavanja “nečije priznanje ili izjavu o krivnji nećemo moći pouzdano prihvatiti jer je iznuđena mučenjem. Zamislite da neka druga država jednako postupi, na primjer Iran ili Sjeverna Koreja. Bismo li im povjerovali?” Nadamo se da će posvećenost generala Martinsa pravdi sumnjičavu međunarodnu zajednicu navesti da povjeruje u legitimnost suđenja, osuda i smaknuće zatvorenika nakon sumnjivog suđenja bio bi katastrofalan potez. No nakon svega, čak ni najbolje vođeno suđenje neće promijeniti činjenicu da je ova zemlja prihvatila previše štetnih i nepotrebnih promjena temeljnih zasada pravde i ljudskih prava.