Tisak, koji je za vrijeme hladnog rata bio ili cenzuriran ili na meti krvoločnih diktatora, u Latinskoj Americi je još jedanput u opasnosti, pa su tako sve raširenija tmurna upozorenja o njegovu “ozbiljnom i brzom propadanju”.

Prijetnje pristižu od dva nova neprijatelja: zločinačkog sindikata u zemljama kao što su Meksiko i Honduras i službenog zlostavljanja popularnih izabranih vlada koje donose zakone koji ili ograničavaju moć medija ili onemogućuju njihov poslovni model. No napadi na slobodu tiska nisu ograničeni na Latinsku Ameriku. Rusija Vladimira Putina i njegovih nasljednika kriva je za neke od najbesramnijih i najnasilnijih slučajeva represije medija, od umorstva Anne Politkovskaje 2006. godine za koje nitko nije osuđen do brutalnog premlaćivanja Olega Kashina, mladog novinara popularnog lista Kommersant početkom studenog. Upadljiv primjer cenzure je i činjenica da Nobelovcu Liu Xiaobou nije dopušteno otputovati u Oslo na svečanost dodjele te nagrade, a u kineskim medijima pod kontrolom države nije ni objavljeno da mu je ona dodijeljena. Sveamerička novinska udruga (Inter American Press Association) oštro je kritizirala meksičkog predsjednika Felipea Calderóna zbog nasilja prema novinarima tijekom sastanka koji se u Méridi održao od 5. do 9. studenoga. Međutim, Calderón je svoju vladu oslobodio sve odgovornosti te izjavio da je kazneni progon “90 posto trenutnih zločina protiv novinara odgovornost lokalnih vlasti”. No pravda kao da drži novinare i fotografe na oku umjesto da ih štiti. Narkorat već je uzeo živote 65 novinara u Meksiku – jedanaest ove godine, od kojih šest samo u posljednjih šest mjeseci, ne uključujući tri bombaška napada na urede televizijske mreže Televisa u različitim državama u samo deset dana. U Hondurasu je ove godine umoreno devet novinara, a demokratski sustav je ozbiljno narušen od nasilnog zbacivanja predsjednika Manuela Zelaye s vlasti 2009. godine. Prema podacima Novinara bez granica, nasilje je u toj zemlji nadmašilo i ono u Kolumbiji, pa je sada Honduras jedno od najopasnijih mjesta na svijetu za novinare.

Novi predsjednik IAPE Gonzalo Marroquín, urednik gvatemalskih novina Prensa Libre, užasnut je brzinom kojom se Honduras priključio crnoj listi. Prema njegovim riječima: “Najgora stvar je to što, za razliku od Meksika, ostaje nejasno napada li nas narkomafija ili bande. U međuvremenu, istrage ne idu nikamo. U Hondurasu nije došlo ni do jednog uhićenja.” Brazil je također našao svoje mjesto na ovoj zlokobnoj slici. Ondje su u listopadu ubijena tri mlada novinara te također nitko nije uhićen. Nadalje, suptilniji napadi na tisak dolaze u obliku mjera usmjerenih protiv medija koje donose demokratski izabrane vlade. Prema poznavateljima situacije, te mjere usmjerene su više protiv slobodnog poduzetništva, pa tako samo posredno protiv slobode govora. Majstor takvog pristupa je Venezuela, koja je 2004. donijela skup zakona kojim je zatvorila televizijske i radiopostaje. U stopu je prati Argentina, koja razmatra zakon kojim bi se trebao ograničiti broj internetskih poslužitelja i postaja za emitiranje koje jedna tvrtka smije posjedovati. Taj prijedlog rezultirao je trajnim uznemiravanjem i mogao bi zadati ozbiljan udarac medijskoj korporaciji Clarín, jednoj od najvećih u zemljama španjolskoga govornog područja. U Boliviji je dobronamjerni zakon o antirasizmu, izglasan 8. listopada, među novinarskim udrugama pobudio zabrinutost zbog nejasne razine nadzora koju daje vladi.

A u Ekvadoru, bliskom savezniku venezuelskog predsjednika Huga Cháveza, mnogi vjeruju da će predsjednik Rafael Correa vratiti na snagu zakon koji dopušta nadzor novinskih ustanova zbog kojega raste strah da će urednici početi sami sebe cenzurirati. Kako bi se usprotivili medijima u privatnom vlasništvu, mnoge zemlje počele su financirati dnevnike koji podržavaju vlast te mrežu otvorenih, izravnih i lako zapaljivih blogera. Posljedica toga je erozija slobodnog tiska, polarizirano čitateljstvo i oslabljena opozicija. Neki tvrde da se takva situacija ne pamti od 1970ih. “Zajednički nazivnik je činjenica da te vlade provode agresivne regulacijske zakone kad žele biti ponovno izabrane”, rekao je Marroquín. Venezuela je sada “verzija kubanskog ustava iz 1976. u doba ‘blackberryja’ jer koristi demokratske resurse radi kontrole podataka i nametanja hegemonije državnih medija”, tvrdi Asdrubal Aguiar, bivši sudac Sveameričkog suda za ljudska prava i kolumnist novina El Universal u Caracasu. Aguiar je dodao da ti zakoni također promoviraju liberalni program prema kojemu se privatne medije smatra javnim dobrom, a ne oruđem za postizanje ravnoteže moći. U svim tim zemljama velika količina državnih sredstava ulaže se u plaćanje sve radikalnijega državnog tiska. U Venezueli je više novina koje podržavaju Cháveza nego nezavisnih tiskovina. Za te je vlade najbolji način jačanja države osnivanje novina.

Matilde Sánchez je urednica časopisa Clarín u Buenos Airesu.

Komentare šaljite na intelligence@nytimes.com